Rusija i Ukrajina: Povijest dugog sukoba

Priča o napetostima između Rusije i Ukrajine je jako duga, ona seže sve do Srednjeg vijeka. Ove dvije zemlje imaju zajedničke korijene u istočno-slavenskoj državi Kijevski Rus, i zato ruski predsjednik Vladimir Putin danas često i rado govori o „jednom narodu“, piše Goncharenko Roman u analizi za Deutsche Welle.

U stvarnosti su se putevi dviju nacija tijekom proteklih stoljeća razišli, nastale su dvije kulture, dva jezika – dosta srodna, ali ipak različita.

Raspad Saveza

Dok se Rusija na jednoj strani politički razvijala u smjeru carstva, Ukrajina nije nikako uspijevala izgraditi vlastitu državu. U 17. stoljeću su veći dijelovi današnji Ukrajine postali dio ruskog imperija. Nakon njegovog raspada 1917., Ukrajina je kratko vrijeme bila neovisna, nakon čega ju je sovjetska Rusija vojno osvojila i pripojila.

U prosincu 1991. Ukrajina je, zajedno s Rusijom i Bjelorusijom, bila jedna od tri sestrinske republike koje su „blagoslovile” raspad Sovjetskog Saveza. Moskva je htjela zadržati utjecaj u susjedstvu, a kao instrument za ostvarenje tog cilja vidjela je formiranje Zajednice neovisnih država.

Kremlj je bio uvjeren da susjedne zemlje može tješnje vezati uz Moskvu i uz pomoć jeftinog plina. Ali u stvarnosti se dogodilo nešto sasvim drugo. Dok su Rusija i Bjelorusija formirale tijesno savezništvo, Ukrajina je sve češće pogled usmjeravala prema zapadu.

Veliki ugovor

To je iritiralo Kremlj, ali u 90-im godinama prošlog stoljeća ipak nije došlo do konflikta. Moskva je ostavljala opušten dojam, zato što Zapad nije htio integrirati Ukrajinu. Rusije je pak bila ekonomski u krizi, do grla u čečenskom ratu. S potpisivanjem „Velikog ugovora” 1997. Moskva je priznala ukrajinske granice, uključujući i poluotok Krim, na kojem većinu stanovništva čine etnički Rusi.

Tijekom predsjedničkog mandata Vladimira Putina dogodila se prva velika diplomatska kriza između Moskve i Kijeva. U jesen 2013. Rusija je na području Kerčkih vrata iznenađujuće počela graditi nasip u smjeru ukrajinskog otoka Kosa Tusla. Kijev je u tom potezu vidio pokušaj redefiniranja granica. Konflikt se intenzivirao, ali je riješen nakon osobnog susreta dvojice predsjednika. Gradnja je prekinuta, no deklarirano prijateljstvo dviju zemalja dobilo je i prve pukotine.

Narančasta revolucija

Na predsjedničkim izborima u Ukrajini 2004., Rusija je snažno podržavala proruskog kandidata Viktora Janukoviča. No, „narančasta revolucija“ je spriječila njegovu (lažiranu) pobjedu, na izborima je trijumfirao prozapadni političar Viktor Juščenko. Tijekom njegovog mandata je Rusija u dva navrata „zavrnula“ slavinu i prekinula dotok plina u Ukrajinu – bilo je to 2006. i 2009. Tada je bio prekinut i tranzit plina prema Europskoj uniji.

Godine 2008. je tadašnji američki predsjednik George Bush pokušao „uvesti“ Ukrajinu i Gruziju u NATO, odnosno primiti te dvije zemlje u službeni program za pripremu punopravnog članstva. Putin je protestirao protiv te ideje. Moskva je tada jasno poručila da nije spremna u potpunosti prihvatiti neovisnost Ukrajine.

Njemačka i Francuska su spriječile realizaciju Bushove ideje. Na NATO-ovom summitu u Bukureštu Ukrajini i Gruziji je  doduše obećana perspektiva članstva, ali bez ikakvih konkretnih datuma.

Vakuum moći

Obzirom da stvari oko brzog ulaska u NATO nisu funkcionirale, Ukrajina se pokušala povezati sa Zapadom i uz pomoć Sporazuma o približavanju Europskoj uniji.

U ljeto 2013., samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja tog dokumenta, Moskva je izvršila ogroman ekonomski pritisak na Kijev i blokirala je uvoz robe iz Ukrajine. U kontekstu tog poteza Moskve, vlada tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča, koji je pobijedio na izborima 2010., stavila je na „led” već pripremljeni Sporazum s EU-om. Janukovič je tako isprovocirao oporbene prosvjede, koji su na koncu u veljači 2014. i doveli do njegovog bijega u Rusiju.

Kremlj je iskoristio vakuum moći u Kijevu i u ožujku 2014. anketirao Krim. Bila je to cezura i početak nikad proglašenog rata. Istovremeno su ruske paravojne snage počele mobilizirati ljude za pokretanje ustanka u Donbasu, regiji na istoku Ukrajine poznatoj po velikim rudnicima ugljena.  Proglašene su „narodne republike“ u Donjecku i Luhansku. Na njihovom čelu su bili – Rusi. Vlada u Kijevu je čekala sve do završetka predsjedničkih izbora 2014., prije nego što je pokrenula velika vojnu ofenzivu, koju je tada nazvala „antiterorističkom operacijom”.

Rovovski rat

U lipnju 2015., upravo izabrani ukrajinski predsjednik Petro Porošenko po prvi put se susreo s Putinom – i to uz njemačko-francusko posredovanje. Bilo je to na svečanosti povodom 70. obljetnice „Dana D” u Normandiji. I tako je rođen takozvani „Normandijski format" (naslovna fotografija).

Ukrajinska vojska je tada uspjela potisnuti separatiste, ali koncem kolovoza se, po ukrajinskim navodima, Rusija uključila u vojni konflikt. Moskva to demantira. Ukrajinske jedinice su doživjele poraz kod Ilovajska, gradića istočno od Donjecka – bila je to prekretnica. Rat na širokoj fronti je okončan u rujnu potpisivanjem primirja u Minsku.

Nakon toga je počeo rovovski rat koji traje do današnjih dana. Početkom 2015. su separatisti ponovno pokrenuli ofenzivu, u kojoj je po navodima iz Kijeva sudjelovala i ruska vojska, ali bez službenih oznaka. Moskva i to demantira. Ukrajinske oružane snage su pretrpjele još jedan poraz, ovaj put kod strateški važnog grada Debalceva, iz kojeg su doslovno morali pobjeći.

Uz posredovanja Zapada, tada je potpisan Minsk-2, sporazum koji je do danas temelj svih mirovnih napora, ali i sporazum koji nikada nije realiziran u praksi.

Tračak nade

Tračak nade se ukazao u jesen 2019. Tada su se trupe obiju sukobljenih strana na nekim točkama povukle s linije razdvajanja. No, nakon „normandijskog sastanka” u Parizu u prosincu 2019., više nije održan nijedan novi sastanak u tom formatu.

Putin se do daljnjega ne želi osobno susresti s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskijem, zato što on, kako tvrdi Moskva, ne ispunjava ono što je dogovoreno sporazumom iz Minska. Od prosinca 2021. ruski predsjednik Putin od SAD-a otvoreno zahtijeva da Ukrajina nikada ne smije postati članica NATO-a, odnosno da Kijev ne smije dobiti nikakvu vojnu pomoć Zapada. NATO je te zahtjeve – odbacio.