Privatni zatvori - unosan posao
Širom svijeta vlade troše mnogo novca da zatvore više od 11,5 milijuna ljudi. Točni globalni troškovi nisu poznati, ali samo u Sjedinjenim Američkim Državama – zemlji s najviše zatvorenika na svijetu – godišnji proračun za zatvore iznosi 80,7 milijardi dolara, što je oko 69,1 milijardu eura. U Brazilu je to samo oko četiri milijarde dolara. Indija, zemlja s četvrtom najvećom zatvorskom populacijom na svijetu, troši gotovo milijardu dolara.
U mnogim zemljama privatne kompanije također profitiraju od zatvaranja ljudi, od gradnje ćelija do prodaje telefonskih poziva. U zatvorimaorganizirane kriminalne skupine imaju svoja carstva krijumčarenja i iznuda. Zatvorenici se bore za opstanak u sivoj ekonomiji u kojoj je tjestenina njihova valuta, a posao donosi često samo nekoliko centi po satu.
Osim niskih stopa rehabilitacije, vlade ne uspijevaju zaustaviti još jednu rastuću krizu: prenapučenost zatvora. Penal Reform International, nevladina organizacija koja se zalaže za uspostavu pravednih kaznenih sustava širom svijeta, izvještava da se 155 zemalja suočava s prenapučenošću, a u 11 zemalja su postojeći kapaciteti više nego dvostruko prepunjeni. Zatvori u Kongu, Kambodži i na Filipinima popunjeni su između 300 i 600 posto.
Prenapučenost i nasilje
Privatni sektor se od osamdesetih sve više uključuje u upravljanje zatvorima. SAD, Velika Britanija, Meksiko i Brazil sve više prebacuju upravljanje i usluge na komercijalne kompanije. Većina europskih, azijskih i afričkih zemalja do sada se protivila privatizaciji, naglašavajući važnost javne odgovornosti.
Američka vlada godišnje troši preko 3,9 milijardi dolara na privatne zatvore, čiji vlasnici dodatno zarađuju milijarde na uslugama kao što su prehrana zatvorenika, zdravstvena zaštita i telekomunikacije. Ti se proizvodi u zatvoru prodaju i do 600 posto skuplje, dok telefonski pozivi od samo 15 minuta mogu stajati i do 16 dolara.
Dok su indijski zatvori u potpunosti u državnom vlasništvu, brazilski sustav kritiziran je kao perverzan jer potiče privatne kompanije poput Umanizzare da maksimalno povećavaju broj zatvorenika umjesto da ih rehabilitiraju, što dovodi do prenapučenosti i nasilja.
To se pokazalo u brojnim pobunama u zatvorima širom Latinske Amerike, uključujući pobunu 2017. u prenapučenom zatvoru u Manausu, glavnom gradu brazilske savezne države Amazonas, gdje je stradalo gotovo 60 ljudi.
Privatne kompanije grade cijele zatvore i upravljaju njima, isporučuju nadzornu tehnologiju, provode radne programe i prevoze zatvorenike između zatvora i sudova. One obično smanjuju troškove reducirajući broj zaposlenih, što smanjuje i usluge za zatvorenike.
"Barbarski" zatvor u Brooklynu
Jedan od najvećih uspjeha privatnog sektora je zatvor britanske tvrtke Serco u novozelandskom Aucklandu: prema podacima tvrtke samo 13,6 posto zatvorenika ponovno je počinilo kazneno djelo u roku od dvije godine od puštanja, kako su izvijestili lokalni mediji u siječnju. To je manje za 34 posto od postotka u državnim zatvorima i čak niže od stope povratka u Norveškoj od 20 posto, koja se smatra globalnim standardom uspješnosti zatvora.
Privatne kompanije, rekao je Benjamin Lessing, politolog sa Sveučilišta u Chicagu za DW, “obično upravljaju zatvorima učinkovitije nego država”. Dodaje ipak da bi ih trebalo strogo kontrolirati.
Dok privatni zatvori imaju lošu reputaciju zbog ekonomskog profitiranja od kazni, državni zatvori suočavaju se s lošim upravljanjem i neučinkovitošću. Primjerice, sudac iz New Yorka prijetio je da će smanjiti kaznu jednom čovjeku osuđenom zbog porezne prijevare na kućni pritvor ako bude prebačen u savezni zatvor u Brooklynu, zbog brojnih ubojstava i obračuna noževima. Sudac je tamošnje zatvorske uvjete nazvao „barbarskim“.
Kriminalne mreže
Osim birokracije, u zatvorima cvjeta siva ekonomija. Organizirane kriminalne bande duboko su ukorijenjene u zatvorski sustav. One se bave trgovinom drogom, iznudama i nasiljem unutar zatvora i izvan njega. Krijumčarenje droge, mobilnih telefona i oružja u zatvore važan je izvor prihoda. Brazilska banda PCC, čije ime u prijevodu znači „Prva komanda glavnog grada“, prodaje drogu po 10 do 20 puta većoj cijeni od ulične, a pametni telefoni u zatvoru stoje i do 1.500 dolara. Tako kriminalci svake godine zarađuju milijune.
Lessing kaže da su pokušaji brazilske vlade da se obračuna s bandama doveli do povećanja broja zatvorenika i gradnje novih zatvora. I ti novi zatvori potom su pali pod kontrolu bandi.
“U Brazilu bande nisu nastale kao mafijaške obitelji ili karteli droge,” objasnio je Lessing, autor knjige *Levijatani: Kako bande vladaju iza rešetaka*. One su nastale kao odgovor na brutalne uvjete u zatvorima. „Njihova prava inovacija bila je uspostava osnovnog društvenog poretka – zabranjuju silovanje, krađu i iznude u zatvoru dok istodobno opravdavaju nasilje.“
Zatvorsko podzemlje Indije također je pod utjecajem moćnih kriminalnih mreža. U zatvoru Tihar u New Delhiju raširene su iznude, naručena ubojstva i trgovina drogom. U zapadnom Gujaratu, zatvor Sabarmati postao je centar prekograničnih kriminalnih aktivnosti, uključujući krijumčarenje droge i pranje novca.
Prostori bezakonja
U prenapučenim ćelijama zatvorenici su uspostavili neformalno tržište nastalo iz nužde. Svakodnevni predmeti – tjestenina, sapun, cigarete – postaju valuta u sustavu u kojem opstanak često ovisi o trgovini. U mnogim zatvorskim sustavima postoji brutalno pravilo kredita: uzmi jedno, vrati dva ili ponekad tri. To je oblik visokoprofitabilnog kredita za osnovne životne potrebe i krijumčarenu robu, koji može brzo uvući zatvorenike u začarani krug dugova i nasilnih odmazdi.
Zatvorenici bez obiteljske imovine ili vanjskih sredstava često prodaju drogu drugim zatvorenicima kako bi platili osnovne potrebe. Oni služe kao kuriri, stražari ili čuvari, a zauzvrat dobivaju zaštitu, hranu ili dio profita.
Rođaci su ponekad prisiljeni skrivati mobilne telefone ili drogu u tijelu prilikom posjeta zatvorenicima, ili platiti dugove zatvorenika. Obitelji zatvorenika u Sjedinjenim Državama, prema podacima nevladine organizacije Prison Policy Initiative, godišnje troše 2,9 milijardi dolara na hranu, telefonske pozive i druge troškove povezane s kaznom svojih najbližih. Često moraju plaćati i sudske troškove, odštete ili novčane kazne.
U zatvoru možda netko nije dobrovoljno član bande, ali poštuje njezina pravila, a po izlasku ima kontakte koji mu mogu pomoći da pokrene posao s drogom ili druge kriminalne aktivnosti. “Na ovaj način zatvorenici vraćaju moć bandama na ulice,” rekao je Lessing za DW.
