Po suhom običaju: Prioritet je očistiti zetov kafić

Skupina volontera stigavši u Maglaj raspoređena je na čišćenje jednog kafića, a zbunjenim mladićima i djevojkama, nakon pitanja zašto, pored toliko važnijih stvari, čiste ugostiteljski objekt, sve je bilo jasno kad im je rečeno da je to lokal zeta načelnika općine.

Tako zvuči ispovijest ljudi voljnih umanjiti poplavljeni jad, koja se ovih dana širi internetom, kao što se šire čudne vijesti što su isplivale s prljavim bujicama. A svaka od njih govori kako smo nakon potopa opet krenuli po starom, suhom običaju.

Priča o maglajskom prljavom zetovom kafiću, koja će za one koji budu branili načelnika biti predizborna i politička laž, samo je dokaz kako će, unatoč izvikanim promjenama koje je donijela poplava, sve biti gore. Unatoč jadu koji izvikano u BiH uvijek donese zajedništvo i nešto bolje, stvari koje isplivavaju na površinu govore kako još jednom, misleći da isplivavamo, tonemo.

Uz malo buke prošla je vijest o inspektoru koji je jednom trgovcu zalijepio etiketu preprodavača humanitarne pomoći. Tako je država, koja se nakon naslikavanja po poplavljenim područjima, obećala popraviti, pokazala kako će nastaviti raditi po starom. Da će inspekcija nekome gledati kroz prste, a nekoga uzeti na zub. Kao što je to radila i dok smo bili na suhom.

I šutnja nakon ispovijesti inspektora koji je posvjedočio kako je prije tri godine spriječen u tome da dokaže da su kuće u Svrakama kod Vogošće izgrađene na klizištu, dokazuje da ćemo nastaviti raditi po starom. Jer, potopljena država, kuneći se da će ju poplava promijeniti, nije mrdnula ničim, pa ni prstom, da istraži tko je to otjerao inspektora sa svoje njive i koji je to načelnik, unatoč upozorenjima, potpisao da se tamo grade kuće koje će kasnije biti udarna vijest i udarni jad.

Država, uhvaćena u mulj, koji se sigurno nije mogao spriječiti, ali mu je razina sigurno mogla biti manja, u lice je građanima poručila kako oni rade posao građana. Tako je zapovjednik Civilne zaštite, dopremijer, ministar i dopredsjednik stranke, Jerko Ivanković Lijanović otvoreno iz uglancanih čizama poručio da država neće trošiti svoju robu sve dok građani troše svoj novac prikupljajući pomoć. Kao i na suhom, ministar je, opet ne trepnuvši, prešutno priznao ono što vrapci na granama znaju. Robne rezerve su na rezervi. I nikome ništa, unatoč najavama da ćemo nakon što smo nam je voda došla do grla, sad kad se sušimo biti bolji.

Bez puno odjeka procurila je s bujicama i vijest da je u pojedinim gradovima vojska preuzela vlast i da je država, odnosno komad države, prekršio zakon maknuvši načelnike općina samo zato jer su iz opozicije. Zato su s puno odjeka napunjeni mediji bratstvom i jedinstvom koje je isplivalo s vodama. No, što se vode više povlače, opet ne naziru linije podjela, htio to netko ili ne. Svjedočimo tako kako se biraju mjesta za obilaženje i za zaprašivanje protiv komaraca, kako se izvještava iz pojedinih dijelova bez prestanka, dok u Orašje državne i entitetske kamere ne mogu ući. Ali mogu kamere susjedne države. Do tada, spasioci pričaju o misterioznom plavom kombiju, napucanom opremom i ušminkanim timom, koji se pojavi na terenu samo kad netko od velikih vođa dođe posjetiti nastradalo područje i skvasiti se pred kamerama.

Svjedočimo kako se, natopljena jadom, stoka sitnog zuba drži opet skupa, dok ona krupnog i u mulju rovari da joj bude još bolje i dok na suhom opet ne označi teritorij i raščisti pozicije za predizborne plakate.

Čisteći zetov kafić, birajući koga ćemo zaprašiti i snimiti, štiteći inspektore što lažu i siledžije što ih tjeraju, hraneći gladne iz svojeg džepa umjesto iz robnih rezervi države, dopuštajući da vojske uzimaju opozicijske gradove i da kamere šalju na svoja strateška mjesta, priznajemo kako će nam biti još gore kad se vratimo na suho.