KOMENTAR: Kada saveznik počne trgovati tuđim ratom, to više ne izgleda kao savezništvo

Ako su navodi Financial Timesa točni, ono što su Steve Witkoff i Jared Kushner iznijeli europskim i ukrajinskim predstavnicima teško je promatrati samo kao još jedan diplomatski prijedlog. Američka strana predložila je da Europa odmrzne dio približno 260 milijardi eura zamrznute ruske državne imovine i prebaci ga u financijsku strukturu pod nadzorom Washingtona, navodno kako bi se oživjeli pregovori s Moskvom. Europski predstavnici takvu su ideju odbili. 

Formalno, riječ je o traženju puta prema miru. Politički gledano, poruka izgleda mnogo neugodnije: Washington od saveznika traži da popuste prema zemlji koja je napala Ukrajinu, dok istodobno upravo SAD želi preuzeti nadzor nad dijelom sredstava koja su Europa i G7 zamrznuli Rusiji.

I tu nastaje pitanje koje je teško zaobići: gdje je u svemu tome interes Ukrajine?

Kyiv nije napao Rusiju. Njegovi gradovi, infrastruktura i gospodarstvo godinama plaćaju cijenu invazije. Ipak, prijedlozi koji dolaze iz Trumpova kruga sve češće od Ukrajine traže ustupke, a Rusiji nude mogućnost ublažavanja sankcija, energetske pogodnosti i povratak u gospodarske tokove.

Istodobno je Trumpova administracija nedavno privremeno ublažila sankcije povezane s ruskim dizelom, dok su se pojavile i prijetnje ograničavanjem američke obavještajne i vojne potpore Ukrajini. Reuters je zabilježio da je Volodimir Zelenski rekao kako ga ‘‘boli’’ kada Trump stane na drugu stranu te da takav odnos doživljava kao moguću izdaju savezništva. 

Možda Washington sve to naziva realizmom. Ali iz perspektive zemlje koja se četiri godine brani od ruske agresije, taj ‘‘realizam’’ lako izgleda kao pritisak na slabiju stranu da prihvati posljedice sile.

Još je problematičnija poruka Europi. Ako američki pregovarači odlučuju kako će se koristiti ruska imovina zamrznuta ponajprije u europskim institucijama, ako žele određivati novu sigurnosnu arhitekturu kontinenta i istodobno pregovarati o ponovnom energetskom povezivanju s Moskvom, onda Europa ima puno razloga pitati se tretira li je Washington još kao saveznika ili kao prostor o kojem može pregovarati. Reuters je ovog mjeseca izvijestio i o američko-ruskim razgovorima o mogućem ponovnom plasmanu ruskog plina u Europu. 

SAD naravno ima pravo promijeniti svoju politiku. Ima pravo zaključiti da mu rat više nije prioritet. Ima pravo tražiti nagodbu s Moskvom.

Ali onda bi bilo poštenije to tako i nazvati.

Jer saveznik ne mora prihvatiti svaki zahtjev Kyiva. Ne mora voditi rat umjesto Ukrajine. Ali ako počne pritiskati napadnutu državu, ublažavati pritisak na agresora i tražiti kontrolu nad sredstvima kojima raspolažu drugi saveznici, teško je očekivati da se u Kyivu i Bruxellesu to još uvijek doživljava kao staro transatlantsko savezništvo.

Za Ukrajinu bi najopasniji ishod bio da rat završi tako da Rusija zadrži dobitke ostvarene silom, ponovno dobije pristup kapitalu i energentima, a Kyiv ostane s razorenom zemljom i novim paketom obećanja.

Europa je ovaj put rekla ‘‘ne’’.

Možda je upravo to trenutak kada će morati prihvatiti nešto što je godinama pokušavala izbjeći: da njezina sigurnost više ne može ovisiti o pretpostavci da će Washington uvijek biti na istoj strani.