Je li Rusija saveznik Irana?
Na pozadini američko-iranskog konflikta koji potpiruje sukobe na Bliskom istoku, ovo pitanje nije bez temelja.
Najbolji je način da se započne nova godina s pričom o kraju svijeta i u tom je pogledu 2020. počela u velikom stilu. Kada je 3. siječnja u američkom napadu eliminiran iranski general Kasim Sulejmani, glasine o Trećem svjetskom ratu brzo su preplavile internet. I premda se više govori o Americi i Iranu, ni Rusija ne ostaje izvan nekih nagađanja (barem humorističkog karaktera).
Primjerice, bivša porno-zvijezda Mia Khalifa na Twitteru je objavila fotografiju na kojoj nosi crvenu majicu s ruskim grbom uz natpis: "SAD je u sukobu s Iranom... Iran je saveznik Rusije... Da se i ja izjasnim za svaki slučaj:" No šalu na stranu, može li se zaista reći da su Moskva i Teheran saveznici?
Rusija i Iran blisko surađuju u Siriji
Pokojni general Sulejmani, za Amerikance terorist, a za proiranske šiitske snage na Bliskom istoku heroj, blisko je surađivao s Rusijom u Sirijskom ratu.
I Moskva i Teheran podržavaju predsjednika Bašara al-Asada u konfliktu, a bore se protiv islamističkih terorista i prozapadne opozicije. Dok se Rusija uglavnom koncentrira na zračne napade uz ograničeno korištenje specijalnih snaga, Iran kontrolira na tisuće vojnika na teritoriju Sirije (prema američkoj procjeni, u drugoj polovici 2018. u ratu je sudjelovalo preko 12,5 tisuća iranskih predstavnika). Bašar al-Asad je uz pomoć Rusije i Irana uspio povratiti veći dio sirijskog teritorija 2015.-2019.
Dakle, što se Sirije tiče, ruski i iranski interesi se poklapaju, jer obje države smatraju da je Asadova vlada za njih dragocjeni partner. "Rusija i Iran su jedine dvije države spremne investirati u sirijsku obnovu poslije rata. A nijedna od njih sama ne može obnoviti Siriju", ističe Petar Kortunov iz Ruskog vijeća za međunarodna pitanja, opisujući odnose između dviju sila kao "stabilan brak iz koristi".
Ali imaju različite stavove o Bliskom istoku
Pa ipak, kada se radi o dugoročnim strategijama, stručnjaci se slažu da Rusija i Iran imaju različite ciljeve.
"Cilj Moskve je održati ravnotežu moći u regiji kako bi igrala ulogu ključnog vanregionalnog posrednika", zapisao je iranolog Nikita Smagin u članku za Moskovski centar Carnegie.
"Iran umnogome gleda u suprotnom pravcu, pokušavajući postati lider na Bliskom istoku, jer Teheran vjeruje da je to jedini način da sebi jamči sigurnost." Smagin ističe da ovakav pristup izaziva nezadovoljstvo Moskve. Na Bliskom bi istoku Rusija više voljela sustav uzajamne kontrole bez posebnog lidera. Ona održava dobre funkcionalne odnose ne samo s Iranom i Sirijom, nego i s Izraelom, Turskom, a odnedavno i sa Saudijskom Arabijom (sve tri zemlje imaju dugu mučnu povijest odnosa s Teheranom). Iran, s druge strane, potkopava napore Rusije da pomogne Asadu da napravi ustupke opoziciji i konačno pronađe političko rješenje nacionalne krize. Ovakvi konflikti interesa vjerojatno neće skoro nestati, prenosi Russia Beyond.
Njihove ekonomske veze su slabe
"Gospodarstvo je i dalje slaba točka bilateralnih odnosa", priznao je Mehdi Sanaei, iranski veleposlanik u Rusiji od 2013. do 2019. godine, u intervjuu za Kommersant prije napuštanja funkcije. "To se djelomično može objasniti činjenicom da i Rusija i Iran izvoze energiju. U takvim okolnostima nije lako povećati obim izvoza."
Zaista, trgovinska razmjena je i dalje, u najboljem slučaju, umjerena. 2018. godine je dosegnula 1,7 milijardi dolara, manje od 1% ruskog vanjskotrgovinskog prometa. Postoje neki ambiciozni projekti u infrastrukturi i trgovini, kao što je međunarodni prometni koridor "Sjever-Jug", koji osigurava kopneni prijelaz od Indijskog oceana do Baltičkog mora preko Indije, Irana i Rusije, ili slobodna trgovinska zona između Irana i Euroazijske ekonomske unije (na čijem čelu je Rusija), ali njihova realizacija je i dalje spora. Bez snažne ekonomske baze savez se ne može smatrati održivim.
Povijesno među njima postoje gorka iskustva
"Tijekom 19. i 20. stoljeća Rusija i Sovjetski Savez su više puta doveli u pitanje iranski suverenitet", podsjeća Nikita Smagin. 1911. godine, za vrijeme Perzijske ustavne revolucije, Rusko Carstvo je, štiteći svoju sferu interesa, poslalo trupe u Iran, gušeći demokratski pokret i pucajući iz topova na Medžlis (parlament).
Kasnije, u kolovozu 1941. godine, kada je izbio Drugi svjetski rat i Sovjetski Savez i Velika Britanija su se plašili da će Iran postati njemačka marioneta, poslali su svoje trupe, uzimajući zemlju pod kontrolu. Staljin je čak razmatrao mogućnost da "staljinizira" sjever Irana stvarajući marionetske države, ali međunarodna zajednica je 1946. godine prisilila Sovjete da napuste zemlju.
Ovakva iskustva ne utječu izravno na odnose među zemljama, ali potiču dio iranskog društva, koji sumnja u to može li se Rusiji vjerovati, da nadalje komplicira odnose. Na primjer, vijest da je Rusiji dozvoljeno da koristi iransku zrakoplovnu bazu za napade na "Islamsku Državu" 2016. godine izazvala je takvo negodovanje javnosti da je Teheran morao povući ovu dozvolu.
Oni su partneri, a ne saveznici
Sve što je prethodno navedeno ne mora obavezno značiti da Rusija i Iran ne mogu surađivati. Naprotiv, trenutno stanje stvari na Bliskom istoku čini da ove zemlje postaju vrlo važne jedna za drugu, barem politički (kako je Mehdi Sanaei istaknuo, predsjednici Vladimir Putin i Hasan Rohani sreli su se 17 puta tijekom posljednjih šest godina, što znači da sigurno imaju mnogo tema za razgovor). Ali ipak, tu se prije radi o taktičkom partnerstvu, nego o strateškom savezništvu, zbog različitosti njihovih globalnih ciljeva.
