Islamske zemlje osudile izraelske napade na Iran, Siriju i Libanon ... što još mogu učiniti?

Organizacija islamske suradnje (OIC) u nedjelju je objavila Istanbulsku deklaraciju, u kojoj snažno osuđuje nedavne napade Izraela na Iran, Siriju i Libanon te poziva međunarodnu zajednicu da odmah poduzme mjere odvraćanja, javlja Anadolu.

U priopćenju, objavljenom nakon 51. sjednice Vijeća ministara vanjskih poslova OIC-a u Istanbulu, izraelske akcije opisane su kao kršenja međunarodnog prava i kršenja suvereniteta i sigurnosti zemalja na koje se odnose napadi.

Deklaracija poziva međunarodnu zajednicu da poduzme mjere odvraćanja kako bi zaustavila ovu agresiju i učinila Izrael odgovornim za počinjene zločine.

U deklaraciji je također najavljeno formiranje otvorene “Ministarske kontakt grupe“, koja će imati zadatak uspostaviti redovne kontakte s relevantnim regionalnim i međunarodnim stranama kako bi podržala napore za deeskalaciju, zaustavila agresiju protiv Irana i postigla mirno rješenje.

Naglašena je hitna potreba za zaustavljanjem izraelskih napada, a istovremeno je izražena ozbiljna zabrinutost zbog opasne eskalacije koja prijeti ljudskoj, ekonomskoj i ekološkoj situaciji u regiji.

Što OIC može učiniti osim pisanja deklaracije?

Stvarna snaga Organizacije islamske suradnje (OIC) u suvremenom svijetu leži ponajprije u njezinoj simboličkoj i političkoj ulozi, ali je u velikoj mjeri ograničena sve većom razjedinjenošću među državama članicama i složenim globalnim odnosima moći. Iako okuplja 57 zemalja s muslimanskom većinom ili značajnom muslimanskom populacijom i predstavlja drugu najveću međuvladinu organizaciju nakon Ujedinjenih naroda, njezina sposobnost djelovanja na globalnoj sceni nerijetko je oslabljena unutarnjim razlikama, regionalnim sukobima i proturječnim vanjskopolitičkim interesima pojedinih članica.

U teoriji, OIC ima potencijal da bude snažan glas muslimanskog svijeta, da koordinira zajedničke političke i gospodarske poteze te da djeluje kao kolektivni akter u međunarodnim forumima. Međutim, u praksi se ta uloga najčešće svodi na deklarativnu osudu, diplomatske apele i simbolične rezolucije koje nemaju pravnu snagu niti obvezuju članice na konkretno djelovanje. Primjeri poput izraelsko-palestinskog sukoba, rata u Jemenu, odnosa prema Iranu ili Siriji jasno pokazuju koliko su unutar same organizacije prisutne duboke razlike, ideološke podjele i geopolitička suparništva.

U današnjim globalnim odnosima, gdje dominiraju interesi velikih sila i pragmatični savezi, OIC teško uspijeva govoriti jednim glasom. Pojedine članice imaju snažne veze sa zapadnim državama, uključujući i one koje su često predmet osuda unutar same organizacije, što dodatno ograničava njezinu sposobnost da donosi ujedinjene odluke ili provodi zajedničke sankcije i pritiske. Osim toga, nedostatak izvršnih mehanizama – poput pravosudne ili vojne moći – čini OIC više forumom za izražavanje političkih stavova nego tijelom koje može oblikovati događaje na terenu.

Unatoč tim ograničenjima, OIC može imati ulogu posrednika u dijalogu, biti platforma za humanitarne inicijative i promicati kulturnu i vjersku solidarnost među muslimanskim narodima. No, njezina stvarna snaga ovisi o političkoj volji država članica da djeluju zajednički, što je u današnjem multipolarnom i često fragmentiranom svijetu iznimno teško ostvariti. Bez unutarnje kohezije i spremnosti na konkretnu suradnju, OIC ostaje više simbol jedinstva nego njegov stvarni nositelj.