Hrvati u Čileu nisu pronašli zlato, ali su osvojili moć

Hrvati koji su u 19. stoljeću počeli odlaziti u Čile u potrazi za zlatom nisu ga uspjeli pronaći, ali su osvojili najviše sfere moći u toj južnoameričkoj zemlji, piše španjolska novinska agencija EFE.

Novoizabrani predsjednik države Gabriel Borić, utjecajni milijarder Andrónico Lukšić, deseci parlamentarnih zastupnika ili dobitnika nacionalnih umjetničkih nagrada imaju važne pozicije u zemlji s nešto više od 19 milijuna stanovnika.

Hrvati nisu ni najveća ni prva zajednica koja je kročila na udaljeno čileansko tlo Čilea, ali otkako su se nastanili u gradovima Punta Arenasu, na krajnjem jugu, te u Antofagasti na sjeveru zemlje, ostavili su dubok trag u nacionalnoj povijesti.

Hrvati čine 2,4 posto populacije, odnosno oko 400.000 ljudi, službeni je podatak.

Prije nego je 36-godišnji Borić inauguriran ovaj mjesec na mjesto predsjednika, drugi Hrvati već su bili otvorili vrata elite u Čileu, prenosi Hina.

Najpoznatiji među njima je Lukšić, čija je obitelj najbogatija u zemlji velikih socijalnih razlika. Lukšići su vlasnici golemog rudnika bakra Antofagasta Minerals, banaka, punionica vode i medijskih kuća.

Među istaknutim Hrvatima su Pascual Baburizza Soletic (Paško Baburica Šoletić), milijunaš s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, dobitnik nacionalne nagrade za književnost Antonio Skármeta, pa bivši predsjednik nogometnog kluba Colo Colo, Peter Dragičević ili pak arhitekt Smiljan Radić.

U politici su poznati bivši ministri Hernán Büchi (1983-1984) i Ingrid Antonijević (2006), te 37-godišnja zagovornica ženskih prava Elisa Giustinianovich, zastupnik Vlado Mirošević i bivša kandidatkinja na predsjedničkim izborima 2017. Carolina Goić.

"Suprotno od Engleza i Škota, Hrvati su masovno došli u Čile", rekao je za EFE ekonomist Marco Antonio Bartičević, direktor Kluba Hrvata u Punta Arenasu, kojem pripada obitelj Borić.

Ulice, četvrti, škole.. Croata

Tisuće stanovnika Dalmacije suočavalo se s bolesti vinove loze, najrasprostranjenijom poljoprivrednom aktivnosti uz obalu Jadranskog mora, a pritom se nisu prilagodili prijelazu brodogradnje od jedrenjaka prema brodovima na parni pogon.

 "To ih je prisililo da početkom 19. stoljeća migriraju u Čile", dodao je Bartičević.

Smjestili su se u malom lučkom gradu Punta Arenasu, nasuprot Mageljanovu prolazu, a zatim i ostavili trag. Ondje danas postoji četvrt imena Croata, a također i ulica. To ime nosi i škola, vatrogasna divizija i nekoliko restorana.

"Obično su se ukrcavali na brodove u Genovi, prolazili Buenos Airesom, pa polukružno prolazili Mageljanovim prolazom. Ponekad bi nastavili putovanje do sjevera Čilea tražeći kalijev nitrat (bijela kristalna sol topljiva u vodi), ili bi pak planirali odlazak u Kaliforniju", rekla je María Angélica Mimica, profesorica iz Punta Arenasa, također porijeklom Hrvatica.

"Mnogi su ipak ostali u ovom kraju jer je u njemu otkriveno zlato", dodala je.

Crpljenje zlata je trajalo samo 15 godina pa su se novopridošli migranti morali baviti poljoprivredom, uzgojem stoke ili vođenjem malih trgovina.

"Ovdje su se nastanili i uspjeli ući u sve sfere javnog života", napomenula je profesorica Mimica.

Predsjednik na Ugljanu

Popularni radio voditelj Vladimir Mimica, čiji su djedovi došli s austrougarskim putovnicama, kaže kako Hrvati koji su preplovili Atlantski ocean "nisu bili intelektualci nego radnici koji su se znali jako dobro integrirati s drugom zajednicom koja je masovno doputovala na jug Čilea".

"Ta druga zajednica bili su stanovnici arhipelaga Chiloé (u središnjem dijelu zemlje)", rekao je Vladimir Mimica. "Njihova simbioza bila je ključna. Te dvije zajednice su se podupirale i radile zajedno kako bi prosperirale", dodao je.

Hrvati i stanovnici Chiloé dolazili su u Punta Arenas, u to vrijeme  bogat i kozmopolitski grad. U njemu su se iskrcavale tisuće brodova jer u to vrijeme još uvijek nije postojao Panamski kanal.

Veze udaljenog juga Čilea i Hrvatske ostale su čvrste do danas, kaže Claudio Radonić, gradonačelnik Punta Arenasa.

"Predsjednici Hrvatske nas često posjećuju a ovdje je i jedini hrvatski konzulat osim onog u (glavnom gradu) Santiagu", izjavio je Radonić, unuk Hrvata.

S otoka Ugljana je prije više od 150 godina na putovanje krenuo pradjed novoizabranog predsjednika Borića. Preplovio je Atlantik pa se nastanio u arhipelagu Ognjene zemlje, jednoj od najjužnijih naseljenih zona zemljine polutke, tada poznate po zlatu.

Gabriel Borić je tijekom brojnih prigoda govorio kako je "ponosan" na svoje emigrantske korijene, koji su osim očevih hrvatskih također i katalonski po majci Maríji Soledad Font.

Godine 2010., dok je još uvijek bio studentski vođa, otputovao je sa svojom braćom na Ugljan kako bi se susreo s udaljenim članovima obitelji koje je bio pronašao preko interneta, izvijestili su hrvatski mediji.

"Gabriel je puno pričao o Čileu te govorio kako bi mogao biti predsjednik. Zdenki (rođakinji) je rekao kako će po nas poslati predsjednički avion ako to postane jednog dana", šalio se njegov rođak Domagoj Kombura.

Četiri godine kasnije, dok je bio zastupnik u regiji Magallanes, Borić je u parlamentu odao počast hrvatskim emigrantima.

"Mnogi nisu uspjeli upoznati tlo Hrvatske", rekao je. "Ali ona je bila itekako prisutna u svima nama tijekom našeg djetinjstva i mladosti".