Erdogan više ne želi izbjeglice u Turskoj

Recep Tayyip Erdogan ovog je ljeta uoči izbora ovako govorio: „Nastojimo učiniti sva područja u Siriji sigurnima i osigurati povratak kući svih naših gostiju“, podsjeća Newsweek. To vrijeme čini se da je došlo. Newsweek je svoj tekst o budućnosti 3,5 milijuna Sirijaca koji danas teško preživljavaju u Turskoj, ali su barem živi, započeo pričom o Barzanu Rami, koji je u lipnju 2011., kada su počeli sukobi između pobunjenika i Sirijske vojske, imao samo 22 godine i bio student u gradu na istoku zemlje, u Deir Ezzoru.

On i još nekoliko studenata minibusom su pobjegli iz grada u svoj rodni Qamishli na krajnjem sjeveroistoku, sada uglavnom pod kontrolom Kurda. No, i tamo je rat ubrzo došao po njih. Barzanov mlađi brat Rezan, koji je netom završio vojni rok, dobio je poziv za mobilizaciju i dvojica braće, uz pristanak roditelja, pobjegli su preko granice u obližnju Tursku koja je tada prema sirijskim izbjeglicama vodila „bratsku politiku otvorenih vrata“.

Vrata pakla u Siriji

Dospjeli su do Istanbula, za njima i majka, još dva brata i dvije sestre, jer u Siriji su se otvorila vrata pakla. Turska je bila nepripremljena čak i za nekoliko tisuća izbjeglica, a danas ih je ovdje 3,5 milijuna. „Bratski prihvat“ Turske pretvorio se u izrabljivanje u tvornicama, u ilegalni rad u, kao što sad rade braća, tvornicama tekstila u podrumima, gdje ih je nerijetko stiješteno i stotinjak. A kako je kriza počela preplavljivati i Erdoganovu Tursku, raspoloženje građana prema Sirijcima jako se pogoršalo. 80 posto glasača AKP-a danas su za to da se Sirijce vrati tamo odakle su došli. S druge strane polovica Sirijaca u Turskoj još se ne želi vratiti. A Erdogan je svjestan i jednog i drugog i savršeno je jasno do čijeg mu je mišljenja više stalo.

Tenzije su sve izraženije, posebno u Istanbulu gdje je Sirijaca danas 550.000 i na jugoistoku Turske gdje Sirijci sada čine čak 30 posto stanovništva. Danas granica Sirije i Turske više nije otvorena, uzduž 760 kilometara patroliraju do zuba naoružani vojnici. Bašaru al Asadu svijet danas priznaje da je praktično pobijedio u ratu koji traje već osmu godinu. Svi nastoje vratiti Sirijce u Siriju. Ono „Asad mora otići“ pretvorilo se u „Sirijci moraju kući“. Izbjeglice se pak nalaze u situaciji u kojoj nema sretnog rješenja; ili će nazad, riskirajući mobilizaciju, „nestanak“ i sektašku osvetu, kao i manjak osnovnih uvjeta za život ili će, ako ostanu u Turskoj, izgubiti sva prava, biti sasvim izbačeni iz društva. Barzan i njegova obitelj u Turskoj sada kubure, prenosi Express.hr.

Čak i njegov najmlađi brat Mohamad, 12-godišnjak, jedan dio dana ide u školu, a potom u tvornicu gdje radi do kasno. Turska jest potpisnica međunarodne konvencije o izbjeglicama iz 1951., ali je odlučila koristiti geografsku odrednicu da se u njenom slučaju to ima odnositi samo na Europljane. Prema podacima UN-a, iz Sirije je ove godine izbjeglo još milijun ljudi.

Svjetska banka navodi da je u Siriji uništena oko trećina kuća i stanova, polovica škola i bolnica. Mobilizacija u Sirijsku vojsku, jer rat još traje, moguća je za muškarce u dobi od 18 do 50 godina, a oni pobunjenici koji su položili oružje u zamjenu za oprost, redom su određeni da se sada bore u Sirijskoj vojsci. Konačno, što se tiče izbjeglih Sirijaca, vlada je najavila zakon kojim će plijeniti njihovu imovinu za potrebe „obnove“. Erdogan je isprva politički jako profitirao na prihvatu Sirijaca kao gostiju, gradio je imidž regionalnog i vjerskog vođe koji pomaže milijunima muslimana, dok puno razvijenije zemlje nisu učinile ništa.

2015. godine milijun izbjeglica na putu

Do kraja 2015. milijun izbjeglica krenulo je put EU-a, ojačale su desničarske populističke stranke od Italije do Švedske, što je već tada počelo udarati na centrističke političare poput Angele Merkel. Erdogan i EU dogovorili su se da se izbjeglice koji iz Turske prijeđu u Grčku, vraćaju u Tursku, ali da se za svakog takvog, primi jedan u EU. EU je po tome trebao primiti najviše 72.000 ljudi. Ali to nije išlo. Migracija u Europu je pala, ali je iz Turske u EU prihvaćeno samo 16.975 Sirijaca. A SAD?

Administracija Donalda Trumpa u ovoj godini primila je samo 62 Sirijca. Na to dolazi i ona promjena raspoloženja Turaka. Erdogan zato Sirijce uhvaćene u prelasku u Grčku sada šalje sve do jugoistoka Turske, ako ne čak i u izbjegličke logore u samoj Siriji pod kontrolom turske vojske. Do 1. studenog na takav način u Siriju je poslano 260.000 ljudi. Na sastanku u listopadu s kolegama iz Njemačke, Rusije i Francuske, Erdogan se zaklinjao da su svi oni otišli dobrovoljno. Newsweekova novinarka Molly O'Toole provela je u listopadu nekoliko dana promatrajući najveći granični prijelaz na sjeverozapadu Sirije, Bab al-Hawa, u pokrajini Idlib, posljednjem uporištu pobunjenika, i nije primijetila masovni povratak. Vidjela je autobus s izbjeglicama koji su se vraćali iz Sirije s vjerskog praznika u Tursku. Jamal Baraa s obitelji rekao je da se vraća iz Aleppa, te da im je „put bio vrlo problematičan“, da su „bili u opasnosti da ih zaspu granate svakog trenutka“.

Bježanje od raketa

On i obitelj već pet godina žive u obližnjem turskom gradiću Reyhanliju. Tvrdio je da su „to sve laži“ navodi iz Moskve i Damaska da izbjeglice povratnici imaju slobodan put na teritorij pod vladom Sirije, te da bi se „vratili ako bi se stvari popravile“. U Turskoj su vlasti postavile ograničenja za zapošljavanje Sirijaca. U tvrtki ih ne smije biti više od 10 posto, ne smiju ići daleko od mjesta na kojem su registrirani kao izbjeglice, a njima je pak svakako draže biti u gradovima nego u izbjegličkim logorima. Ukupno, turske su vlasti izdale radne dozvole za samo 20.000 Sirijaca. Svi ostali rade ilegalno. Turci, iako na jugoistoku zemlje mnogi imaju itekako sirijske korijene, alergični su na Sirijce. Sasvim neutemeljeno smatraju da im ovi oduzimaju poslove i da natprosječno sudjeluju u kriminalu.

U drugoj polovici 2017. nasilje između Turaka i Sirijaca povećalo se za šest puta u odnosu na 2016. Sveukupno, na crno je zaposleno 950.000 Sirijaca, zarađuju jedva pet dolara dnevno za teški rad od zore do mraka. Sirijke su posebno uskraćene za obrazovanje, zapošljavanje, javne usluge, više nego muškarci izložene su ksenofobiji i nasilju, što je posljedica izrazito patrijarhalne prirode jugoistoka Turske. Novinarka je u Reyhanliju upoznala Hafizu Bregeh, 59-godišnju udovicu i baku, koja sada skrbi za 13 članova obitelji. Oni su do 2012. živjeli u Taftanazu, na sjeveru Sirije. Rekla je da su jednog dana sirijski vojnici ušli u njenu kuću, pronašli ranjenog njenog supruga, inače učitelja, te su ga s njegovim bratom izveli vani i streljali.

Tri dana ih nisu mogli sahraniti zbog snajperske vatre. A onda su pobjegli. „Nismo razmišljali što ćemo jesti, samo da pobjegnemo što dalje od raketa“, kazala je.

Narednih dana u izbjegličkom logoru čupali su divlje biljke da ih skuhaju za juhu, sve dok im turski susjedi nisu darovali mašinu za šivanje. Od toga je počela životariti. No, sada joj Turci za sve nabijaju više cijene od uobičajenih jer su Sirijci. Nekima bi povratak u Siriju značio smrtnu kaznu „ili i gore od toga“.

Povratak u Siriju znači smrt

R. Z. je 2014. svoju majku, ranjenu u bombardiranju, jednom prilikom odvela u bolnicu pod kontrolom sirijskih vlasti. No, tamo se otkrilo da je njen brat pripadnik proturske islamističke pobunjeničke skupine. Vlasti su žene zatvorili u prostoriju u bolnici na 11 mjeseci, a onda još 13 mjeseci u zatvor.

Njena obitelj mislila je da je mrtva sve dok je vlasti u travnju 2016. nisu pustile na slobodu. Istog trenutka pobjegli su u Tursku. Godinu dana poslije, njen suprug je odlučio vratiti se u Siriju svojoj prorežimskoj roditeljskoj obitelji, u Damask, a ona je to odbila. Tako su se razveli.

„Rekla sam mu: 'Nakon dvije godine u zatvoru, ti ne možeš osjećati ono što ja osjećam“, pričala je. U Turskoj ima Sirijaca koji su do rata bili bogati, koji su posjedovali kuću, auto, čak i vlastite klinike, a sad više nemaju ništa. Poseban je problem što su dvije trećine izbjeglica u Turskoj žene i djeca, traumatizirani su i odrasli, a djeca posebno. Usto, najnoviji trend u Turskoj je da se liječnici u toj zemlji jako plaše primati Sirijce kao pacijente, u strahu da će im Erdoganove vlasti uskratiti dozvolu za rad.