Na današnji dan, 2. siječnja 1945. u Čapljini je rođen Slobodan Praljak, hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.
Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine. Pravomoćno je osuđen na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
Slobodan Praljak je izricanje drugostupanjske presude prekinuo ispijanjem bočice otrova u raspravnoj dvorani Haaškog suda za ratne zločine, uz uzvik da nije kriv.
Wikipedia podsjeća da je pokojni general bio sin Mirka Praljka, operativca OZNE odnosno UDBE, koji se istaknuo u lovu na škripare i hvatanju svih nepodobnih koji su bili povezani s NDH.
Time je kao dijete suočio se s ogromnom mržnjom mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću kao vojnike ili u kojoj drugoj strukturi NDH, koji su ubijeni u tim progonima, a osim njih tu su bila ubojstva civila, žena i djece.
Slobodan Praljak završio je tri fakulteta. Godine 1970. diplomirao je kao inženjer elektrotehnike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, s prosjekom ocjena 4,5. Napisao je svoju tezu o korekciji kromatske slike električnog signala za televizijski rad.
Godine 1971. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, filozofiju i sociologiju. Godine 1972. diplomirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Predavao je filozofiju i sociologiju.
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća bio je kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru. Krajem 1980-ih bavio se i filmskom režijom, ponajviše dokumentarnih filmova.
Snimio je, između ostalog, TV film Jegulje putuju u Sargaško more (1979.), u drami Povratak Katarine Kožul (1989.) Praljak je zajedno s Abdulahom Sidranom napisao također i scenarij.
Tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je istaknut, ali i kontroverzan vojni zapovjednik. Na početku Domovinskog rata, 1991. godine, pristupio je dragovoljno oružanim snagama Republike Hrvatske.
U rujnu 1991. godine kao dragovoljac otišao je u Sunju gdje je imenovan za zapovjednika obrane mjesta. Poslije odlazi u BiH, te je prilikom oslobođenja doline Neretve i Mostara bio jedan od ključnih zapovjednika oslobađanja u operaciji Lipanjske zore i kasnije promaknut je u čin general-bojnika.
Tijekom 1992. i 1993. godine, radio je kao jedan od 14 članova vijeća nacionalne obrane Republike Hrvatske i član Hrvatskog državnog povjerenstva za odnose s UNPROFOR-om. Bio je visoki predstavnik ministarstva obrane Republike Hrvatske, a 13. svibnja 1993. godine imenovan je za predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane.
Od 24. srpnja do 8. rujna 1993. godine, general Slobodan Praljak je bio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. Uz sve njegove dobre odluke, koje su pridonijele utvrđivanju crta obrane HVO-a prema Armiji BiH, osobito se ističe autoritativno propuštanje humanitarnog konvoja UNHCR-a za Mostar, koji je bio zaustavljen u Čitluku.
U studenom 1993. godine, Praljak je došao u sukob sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a Mladenom Naletilićem "Tutom", što je rezultiralo Praljkovom smjenom s položaja načelnika Glavnog stožera HVO-a.
Dana 9. studenoga 1993. godine, srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija je za taj čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom, kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine.
Slobodan Praljak se nalazio među šest hrvatskih političara i časnika iz Bosne i Hercegovine (hercegbosanska šestorka), koji su se dragovoljno odazvali pozivu na suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zbog optužbe za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini.
Zajedno s Jadrankom Prlićem, Milivojom Petkovićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem, optužen je od tužiteljstva Haškog suda po točkama optužnice koje uključuju zločine protiv čovječnosti po Ženevskoj konvenciji kršenja prava ratovanja.
Dana 29. studenoga 2017. na izricanju drugostupanjske presude u Haagu, Praljak je rekao: "Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu", te je potom ispio bočicu otrova i nakon nekoliko sati umro je u bolnici u Haagu.
