Dok rat i dalje potresa Iran, dio Iranaca koji danas žive u Zagrebu s velikom zabrinutošću prati vijesti iz svoje domovine. Među njima su i kršćani iranskog podrijetla koji svjedoče o životu pod režimom, obraćenju na kršćanstvo i teškim posljedicama koje takva odluka može imati u njihovoj zemlji.
Milad Esmaili, koji dolazi iz Teherana, kaže kako svakodnevno prati razvoj događaja, ali da u ovom trenutku ne može stupiti u kontakt sa svojom obitelji. Rat, ističe, uvijek nosi posljedice, no unatoč strahu zadržava nadu da će njegov narod jednoga dana dočekati bolje vrijeme.
"Svaki rat ima posljedice. Nadam se da se mojoj obitelji neće dogoditi ništa loše, a da će se mom narodu dogoditi mnogo dobroga", rekao je.
Miladova životna priča pokazuje složenost života u Iranu. Rođen je kao musliman, diplomirao pravo temeljeno na šerijatskom zakonu i radio u ministarstvu, što mu je omogućilo izravan uvid u funkcioniranje režima. Danas otvoreno govori kako se religija, prema njegovu iskustvu, koristi i kao sredstvo kontrole, a kritičare se često diskreditira optužbom da su "protiv Boga".
Iako je prvotno planirao otići u Njemačku, život ga je doveo u Hrvatsku, gdje je upoznao Helenu. Njihov odnos započeo je razgovorima o vjeri i vrijednostima koje dijele, a upravo su ga ti razgovori postupno približili kršćanstvu. Danas je katolik, a na jesen planiraju i crkveno vjenčanje, piše HRT.
Helena kaže kako su se upoznali u domu za azilante, gdje je dolazila kao djelatnica Crvenog križa, te da je vjera od početka bila njihova važna poveznica.
"Kad je došao u Hrvatsku i kada smo se upoznali, prvo smo počeli razgovarati o vjeri. To nam je bila najveća poveznica, kao i druge vrijednosti poput obitelji koje i ja njegujem", rekla je.
Drugačiju životnu priču ima Asghar Noghandoost, koji sa suprugom već deset godina živi u Hrvatskoj. Na kršćanstvo se obratio još u Iranu, gdje takva odluka može značiti ozbiljan progon.
"Kao musliman u Iranu ne smiješ mijenjati vjeru. Ja sam bio musliman, ali sam dao srce Kristu. Po zakonu te zbog toga mogu ubiti", rekao je.
Govoreći o svakodnevici iranskih kršćana, pojasnio je kako se vjera često prakticira u tajnosti, u malim skupinama ljudi od povjerenja.
"Imamo kućnu crkvu u Iranu, odnosno okupljanje pet ili sedam ljudi koji se međusobno dobro poznaju. Moraš paziti da sve bude tajno", kazao je.
Na progon obraćenika iz islama na kršćanstvo godinama upozoravaju i međunarodne organizacije. Promatrači Ujedinjenih naroda u jednom su izvješću naveli kako su zabrinjavajuće duge zatvorske kazne za konvertite, koje se često opravdavaju optužbama za ugrožavanje nacionalne sigurnosti.
Organizacija Open Doors Iran svrstava među zemlje u kojima su kršćani izloženi snažnom pritisku. Predstavnik hrvatske podružnice Vatroslav Župančić kaže kako Iran formalno ima zajamčena prava vjerskih manjina, ali da je stvarnost drukčija.
"Iran je s jedne strane republika, ima svoj ustav i zajamčena prava vjerskim manjinama, no to je više onako na papiru da se pokaže svijetu", rekao je Župančić.
Dodaje kako je distribucija kršćanske literature zabranjena, ali da interes za kršćanstvo postoji, zbog čega se dio obraćenika suočava s pritiscima, zatvaranjem i nasiljem, uključujući i zatvor Evin kod Teherana.
Religijska povijest Irana mnogo je starija od današnjeg političkog sustava. Prije dolaska islama perzijski je prostor obilježio zoroastrizam, dok je kršćanstvo prisutno još od prvih stoljeća. Prema predaji, još su apostoli širili kršćanstvo na području Mezopotamije i Perzije, a kasnije su djelovali i franjevački i dominikanski misionari.
Iran danas prvi put ima i kardinala, nadbiskupa Teherana i Esfahana Dominica Mathieua, što pokazuje kako je vjerska slika te zemlje složenija nego što se često misli.
Za Irance koji danas žive u Hrvatskoj najvažnije pitanje ostaje budućnost njihove zemlje. Asghar kaže kako mu je najveća želja sloboda Irana i mogućnost da se jednoga dana vrati.
"Samo želim da bude sloboda u Iranu. Jedna od mojih želja je da odem u Iran i pričam ljudima o kršćanstvu", rekao je.
Milad također ističe kako njegov narod ne želi ni rat ni represiju, nego pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini.
"Moja nada je sloboda za moju zemlju, da se oslobodi ove situacije i da sama odlučuje o svojoj sudbini. Sada smo između dvije loše situacije, rata s jedne i režima s druge", rekao je.
