Početak je bio obećavajući, kraj je donio kaos i neizvjesnost

Početak je bio obećavajući, kraj je donio kaos i neizvjesnost - to bi bio najkraći sažetak 2018. godine u Bosni i Hercegovini.

Širokim osmjesima i srdačnim rukovanjima najviši dužnosnici zemlje su potkraj veljače dočekali predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera kada je došao u Sarajevo preuzeti odgovore na upitnik iz Bruxellesa koji trebaju poslužiti za odluku o tome zaslužuje li BiH status kandidata za članstvo u Uniji.

Bio je to prvi konkretan i vidljiv korak na dugom putu BiH ka mogućem članstvu u EU-u još od 2008. kada zemlja potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), ali je potom u toj težnji zajedno s Kosovom godinama tavorila na začelju u regiji, jer su sve druge države zapadnog Balkana izborile kandidatski status.

"Želio bih da radite s nama... u duhu jedinstva, kako bi Europska komisija, kada za to dođe vrijeme, preporučila kandidaturu i to što prije", kazao je tada Juncker dodajući kako je riječ o političkom projektu oko kojega se trebaju ujediniti sve snage u BiH.

No "duh jedinstva", koji je prividno ispunio svečanu dvoranu Predsjedništva BiH dok je predsjednik EK uz osmijeh preuzimao primjerak ispunjenog upitnika, ispario je gotovo istog trenutka kada je Junker napustio Sarajevo.

Laktarenje do mikrofona

Bilo je to potpuno jasno nepuna dva mjeseca kasnije, kada je drugi visoki dužnosnik Unije, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, u travnju također boravio u Sarajevu.

Ne samo da je BiH u međuvremenu dobila dodatnu zadaću iz Bruxellesa i novih 655 pitanja kojima je trebalo razjasniti brojne nejasnoće iz odgovora što ih je sa sobom odnio Juncker, nego su se tadašnji članovi Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i Dragan Čović pred Tuskom potrudili pokazati kako su animoziteti između njih dvojice toliki da se ne ustručavaju jedan drugoga laktovima gurati od mikrofona.

Zaiskrilo je tada oko Pelješkog mosta, jer je Izetbegović spomenuo to pitanje pozvavši EU da intervenira u svađama koje se oko tog projekta vode između Hrvatske i pretežito bošnjačkih dužnosnika u BiH.

Na to je odmah uskočio Čović poručujući kako njegov bošnjački kolega ovo pitanje otvara samo u osobno ime. "Pelješki je most pitanje Hrvatske, a ne BiH", kazao je Čović zahvalivši EU što podupire taj projekt, koji Bošnjaci sve intenzivnije doživljavaju nekom vrstom "inat-ćuprije" i koji je postao simbolom vidljivo pogoršanih odnosa na relaciji Sarajevo-Zagreb.

Predsjednik Europskog vijeća tu je svađu ignorirao, no poručio je kako pravi problem za BiH u tom trenutku drugdje, odnosno u prijeporima oko promjena izbornog zakona i poručio im kako se to mora riješiti jer je riječ o interesu cijele BiH.

Problem, međutim, do kraja godine nije riješen niti je postao manji, a nesuglasja o tome kako prekrojiti izborni zakon postala su sve glasnija, razmjenjivale su se sve teže riječi i optužbe koje i dalje ozbiljno prijete dugotrajnom blokadom vlasti.

Rat ukrasima

Problem s izbornim zakonom saže iz 2016. kada je Ustavni sud BiH presudio da su neustavne odredbe zakona koje govore o tome da će se iz svake županije unutar Federacije BiH birati barem po jedan zastupnik iz reda svakog konstitutivnog naroda u Dom naroda parlamenta Federacije BiH.

Kako su političari tu odluku, donesenu po tužbi Bože Ljubića, ignorirali, Ustavni je sud još u srpnju 2017. sporne odredbe zakona stavio izvan snage uz očekivanje da će parlament BiH najkasnije za šest mjeseci odlučiti o nužnim izmjenama.

Pregovori o tome nisu dali nikakve rezultate.

Tako posvađane stranke dočekale su i listopadske izbore, koji su donijeli dvije šokantne promjene u Predsjedništvu BiH.

Željko Komšić uspio je poraziti Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, dok je Milorad Dodik iz ureda srpskog člana državnog vrha izbacio Mladena Ivanića.

Za HDZ BiH Komšićev je ulazak u Predsjedništvo bio zorni dokaz neke vrste puzajuće majorizacije koju bošnjačka politika provodi nad Hrvatima, dok je za bošnjačke stranke Dodikova pobjeda bila povod za uzbunu i mobiliziranje s obrazloženjem kako bi on mogao agresivnije nego do sada promicati secesionističku politiku i blokirati funkcioniranje države.

Dodik je odmah na početku mandata pokušao nametnuti svoja pravila igre iskušavajući koliko daleko može ići time što će inzistirati na isticanju zastave Republike Srpske u sjedištu Predsjedništva BiH u Sarajevu.

Od tog je igrokaza nakon dva tjedna ipak odustao, jer su mu se Komšić i Šefik Džaferović odlučno usprotivili pa je svojevrsni "rat dekoracijama" okončan tako što je Dodik zastavu RS postavio ispred svog ureda, Komšić je pak iz svog izbacio zastavu hrvatskog naroda i tamo postavio onu Europske unije zajedno sa slikom Josipa Broza Tita, dok je Džaferović, kao "čovjek kontinuiteta", zadržao znakovlje što ga je u uredu bošnjačkog člana za sobom ostavio Bakir Izetbegović.

U 2019. isti problemi

To šarenilo zastava u sjedištu Predsjedništva BiH najautentičnija je slika bosanskohercegovačke države kakva je danas, no osim što potiče heraldičke rasprave, otvara i pitanje što zapravo s njom napraviti.

Odgovor na to nije ponudila niti mjesecima iščekivana odluka Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP) o tome kako ustrojiti federalni Dom naroda. Kompromisna formula po kojoj će se izaslanici birati temeljem etničke strukture stanovništva iz 2013. uz de facto nezakonitu dodjelu mandata barem po jednom Hrvatu, Srbinu i Bošnjaku iz svake od deset županija nikoga nije usrećila, a samo je dodatno uzburkala strasti i potaknula nove optužbe, ovoga puta na račun članova SIP-a.

Uslijedile su najave ustavnih tužbi, ali u konačnici je najveći problem to što se može lako dogoditi da se i uspostava novog Vijeća ministara BiH i nove vlade Federacije BiH otegnu mjesecima.

Dodiku i Predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću nije mrska pomisao o brzoj uspostavi novog Vijeća ministara, no potonji strahuje da bi u tom slučaju bio nerješiv problem imenovanja nove vlade FBiH, jer je takvo što dao naslutiti Čović.

"Do nove vlade Federacije BiH ćemo se načekati, što bi rekli, inšallah", kazao je Čović koji, unatoč porazu na izborima, nastavlja čvrsto držati konce hrvatske politike u BiH i pritom odlučno inzistira da se prije dovršetka procesa uspostave vlasti riješi problem izbornog zakona i to u parlamentu.

S istim velikim neriješenim pitanjem s kojim je ušla u 2018., BiH će tako ući i u iduću godinu rastežući stare sukobe. U takvim će okolnostima najviše trpjeti očekivane reforme jer ih neće imati tko provoditi s obzirom na ograničene kapacitete vlada u tehničkom mandatu.

Formira se Pokret za odlazak

Političari u BiH uporno gaje nadu da će njihova zemlja od tijela EU u 2019. napokon dobiti zeleno svjetlo za kandidatski status, iako nisu obavili svoj dio posla.

Blagi optimizam koji je unatoč svim problemima potaknut odlukom ministara vanjskih poslova NATO-a da dopuste aktiviranje Akcijskog plana za članstvo (MAP) brzo je splasnuo kada se ispostavilo da će RS blokirati sve praktične korake na tom putu.

U BiH je tako i u 2018., kao i u svim godinama od 1990., manjkalo svega osim sukoba i malodušja pa bi se uz malo cinizma moglo zaključiti kako je stanje - redovno.

No za brojne građane te zemlje kap je odavno prelila čašu. Prema podacima nevladine udruge Unija za održivi povratak, iz zemlje koja broji nešto više od tri miijuna stanovnika u proteklih pet godina trajno se iselilo oko 170 tisuća njezinih građana.

U studenome je najavljena i registracija neobične nevladine udruge pod nazivom "Pokret za odlazak", kojoj je cilj pomoći svima onima koji žele što prije kupiti jednosmjernu kartu iz BiH.

"Pokret za odlazak je prije svega humanitarna organizacija koja želi spasiti što veći broj poluživih bića koja se trenutno nalaze u BiH", kažu njezini osnivači.