Otkrivena tajna smrti Josipa Broza Tita

Dr. Milomir Stanković bio je osobni Josipa Broza Tita dok se liječio u bolnici u Ljubljani. On je bio kraj Tita u posljednjim danima života nekadašnjeg prvog čovjeka SFRJ.

"Sve je bilo u tajnosti oko njegovog liječenja. Došla je moja supruga da me obiđe na Brdu kod Kranja nisam smio da joj kažem da će sutra biti amputirana Titu noga. Nikad niste znali tko možda sluša", počeo je svoju priču Dr Stanković.

On je u emisiji kod Mire Adanje Polak otkrio da su im u samom kliničkom centru govorili da ne žure pojedinim hodnicima jer su novinari gledali kroz prozor, piše Kurir.

"Upozoreni smo da ako budemo žurili novinari će znati da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Mi smo injekcije nosali u nekim torbicama da se ne bi vidjelo. Nitko od njegove pratnje nije znao što mi to njemu dajemo. Sve je bila tajna."

Opisao je i njegov prvi susret s Titom.

"To je ubilo ujutru 15. svibnja na Briunima u njegovoj rezidenciji. On izlazi iz zahoda, istuširan obrijan i čeka da mu se da injekcija. Gledao je moj svaki potez. Poslije je uvijek imao povjerenje u mene. U to vrijeme sam bio liječnik na VMA. Kad sam došao kod njega prvi put on me je pozdravio kao da me je video jučer:- Dobar dan doktore, kako ste.

- Dobro sam druže predsjedniče, kako ste vi?

- Mene doktore steže ova vražja reuma. Znate ja liječim reumu.

- Druže predsjedniče, mi kad vas vidimo na televiziji kako koračate svi kažu da ste vi zdrav čovjek.

- E, doktore... Ja stegnem dobro zube dok koračam pred kamerama.

Dr. Stanković kaže da je jednom dok je Tito imao fizikalnu terapiju on primijetio njegovo lijevo stopalo koje nije izgledalo dobro.

"Bilo je blijedo i imalo je neku nesvakidašnju modricu. Kao da je neko mastilo prosuto na nju, potpuno ograničeno... Nije bilo razliveno. Pošto je on tad drijemao malo dok su ga masirali, ja sam mislio da on to ne zapaža. Opipao sam puls, ali nije ga bilo. Izašao sam i sačekao da oni završe s njim tu fizikalnu terapiju. Poslije nekog vremena on izlazi i prolazi pored mene. A maserka njegova mi kaže - Pa on je vidio da ste vi nešto radili. Čim ste vi izašli on nas je pitao što ste vi to vidjeli. Morate mu nešto reći... Ja sam mu prišao i rekao:

- Druže predsjedniče, imate na stopalu jednu promjenu koja mora brzo da se pogleda.

- Doktore, Nova je godina, nemam vremena za konzilije.

Kako otkriva dr Stanković radilo se o okluzivnoj angiopatiji.

"Nije to bila dijabetična koju je on imao na potkoljenici. Ta okluzivna angiopatija je značila da je njemu zapušen krvni sud koji mu hrani nogu. To je bilo na butnoj arteriji i njemu je bila ugrožena noga. Ja sam bio odgovoran i morao sam da nešto uradim. Pokušao sam da ga nagovorim ponovo da pristane na konzilij ali sada uz pomoć njegovog ađutanta.

- Ja sam rekao da se s time sačeka, proći će to, rekao mi je Tito.

Tito prema njegovim riječima uopće nije mogao da prihvati tu cijelu situaciju.

"Malo je bilo u njemu straha. Vidjelo mu se na licu. Ja jedini sumnjam da to može glave da mu dođe... Ali i mene je moglo da košta glave jer nisam prijavio na vrijeme ili što nisam bio uporan da ga nagovorim. Jedan liječnik to poslije par dana nije primijetio pa su skoro optužili da ja dižem nepotrebnu paniku. Ali Tito je ubrzo potom doživjeo strašan bol u nozi kao nikad do tada... I ja sam to iskoristio da objasnim njegovom ađutantu da je to veoma ozbiljno. Poveli smo još liječnika".

Tito opet nije želio da sluša upozorenja i stalno je govorio da nema vremena i da će to proći.

"E onda je njegov ađutatnt rekao da mu konzilij neće oduzeti mnogo vremena. I tada Tito pristaje da ga konzilijum pregleda narednog dana.

Došli su i dva vrsna stručnjaka iz inozemstva. Jedan je došao iz SAD - to je bio dr Majkl Debejki dok je iz Rusije došao dr Marat Knjazev. Debejki je pregledao nogu i cirkulaciju, dok ga je Knjazev pregledao cijelog. Na kraju su rekli da je Tito u dobrom stanju ali da je noga ugrožena. Debejki je rekao da pošto Tito ne pristaje ni ništa drugo osim na lijekove da pokušaju s jednim bajpasom koji je on ostavio našim ljekarima. Ali je i rekao da upozore Tita da ako sve to ne uspije da će morati da mu sijeku nogu. S druge strane Knjazev je rekao da je terapija dobra i da je treba nastaviti uz kontrolu noge", ispričao je dr Stanković.

Tito je, kako je ispričao, prihvaćao sve ali nije htio da ostane bez noge.

"Rekao nam je - Ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi. Kad je trebalo da ode u bolnicu mi smo mu sklonili pištolj koji je tajno čuvao u jednoj torbici. Nitko nije smio da mu kaže da noga mora da se amputira, nego su produžavali terapiju u nedogled koja ne pomaže. I sve tako je bilo dok se noga nije osušila, kad se osušila ona je otrovala organizam..."

Josip Broz je poslije amputacije, kako ističe dr Stanković, bio zadovoljan jer je operacija uspjela.

"Govorio je da će s jednom protezom i jednim štapićem ići ponovo na skup Nesvrstanih. Liječnici su odahnuli, on odahnuo... operacija uspjela."

Ali to što se odugovlačilo s amputacijom počelo je da uzima svoj danak.

"Bilo je nekoliko puta da je došlo skoro do kraja ali su onda rađene infuzije, transfuzije, intubacije, vještački bubreg... I on se jedno vrijeme i budio iz te kome."

Dr Stanković otkriva što je, kako kaže, Tita "odnijelo na onaj svijet".

"Velika greška je bila što mu se izlazilo u susret da se liječi liječnicima a ne kiruški. Njega je na onaj svijet odnijela jedna sklerotična pločica u butnoj arteriji koja je 50 posto zatvarala arteriju u kojoj je došlo krvarenje... Ta arterija je mogla lako da se otpuši... Ja bih to mogao da uradim ali ja nisam imao kompetencije a ni to Tito ne bi dozvolio", rekao je dr Stanković i otkrio posljednje Titove riječi:

"Kad je vidio da je sve propalo njegove posljednje riječi su bile - Što sve ovo treba da znači?! E sad da li se to odnosilo na neke odluke koje je donosio ili na liječnike koji su mu obećavali da će terapija uspjeti, to ne znam... Sredinom veljače 1980. on već nije mogao da govori i do kraja života je bio u umjetnoj komi. Ravna linija se pojavila 4. svibnja u 15.05", ispričao je dr Miomir Stanković.