Najstariji kandidat na izborima: Ne znam dokle će ići i hoće li ovo narod moći izdržati

Fadil Ibrahimagić (82) iz Novog Grada je najstariji kandidat na predstojećim općim izborima u Bosni i Hercegovini, a ispred stranke Pokret demokratske akcije (PDA) u borbi je za zastupničko mjesto u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Svjestan je da sam ne može promijeniti ništa, iako smatra da bi sve trebalo mijenjati, jer ovako kako je prema njegovim riječima ne ide, ali vjeruje da bi sa istomišljenicima narodu mogao donijeti boljitak.

U razgovoru za Anadoliju Ibrahimagić je rekao da nije u redu onako kako se sada radi - za osobni interes, a svojim biračima obećava "da tako nešto neće ni pokušati, a kamo li uraditi".

"Taj odnos nisam nikada prihvatio. Ni dan danas, nije moje i gotovo", rekao je Ibrahimagić.

Težak životni put

Umirovljenik od 1997. godine, Fadil je vitalni starac kojem bi na životnoj energiji mogli pozavidjeti i mnogi po nekoliko desetljeća mlađi. Čovjek starog kova, koji za mnogo šta što se događa u današnje vrijeme ne može pronaći objašnjenje, jer je navikao na pravila koja podrazumijevaju samo red i rad.

Na pitanje zašto je odlučio da u 82. godini bude kandidat odgovorio je da je cijeli život bio među narodom i uvijek okupljao narod, naročito mlađi svijet.

"Znate zašto?! Zato što me neko predložio, neko me izabrao, neko hoće da iscijedi ovo malo snage što imam, a imam hvala Bogu, mogu da posudim i mlađem i starijem", rekao je Ibrahimagić.

Dodao je da ga nikada u životu nitko nije služio, te da u posljednjih 12 godina živi sam, a na samoću je navikao i u domu za ratnu siročad, kao i dok je učio krojački zanat.

"Sve je to bilo po propisu da se zna šta tko treba da uradi. I to me i danas dan drži", kazao je Ibrahimagić.

Bez roditelja je ostao u Drugom svjetskom ratu. Jedno vrijeme sa sestrom je živio kod
stričeva, nakon čega je smješten u dom, a odatle je otišao u vojsku. Po povratku sa služenja vojnog roka nije mogao pronaći posao u struci pa je prihvatio ponudu da radi na željeznici gdje je bio uposlen od 1961. do 1992. godine prvo kao poligrafista, a zatim i kao vlakovođa. Zbog rata u BiH 1994. godine otišao je u Njemačku, odakle se vratio u Bihać 1997. godine kada je i počeo da prima mirovinu. U Novi Grad se vratio 2000. godine.

Rado se prisjeća omladinskih vremena kada je biran za predsjednike omladinskih organizacija.

"One finoće i onoga drugarstva i prijateljstva, ja nisam znao. Ni danas dan ne pratim tko je šta, nikada pitao nisam. Ni danas dane ne pitam ako ćemo se družiti - bujrum, ima mjesta i za mene i za tebe", naglasio je Ibrahimagić.

Kaže da konkurenciju ne prati i ne gleda.

"Meni funkcija ne treba. Ako bude kakva funkcija u stranci onda ću to rado prihvatiti i rado pomoći, ne sebi. Meni to ne treba, ali ako mogu tebi pomoći i onome starom i mladom biću na usluzi i agitovat ću svaki pokret i aktivnost za dobrobit ovog naroda. Jer, ovo ovako kako je - ne ide. Ne znam dokle će ići i hoće li ovo narod moći izdržati", kaže Ibrahimagić.

Sadašnju situaciju ne može da shvati.

"Ne mogu da vjerujem da se to tako događa. Jednostavno nisam naučio i to je to", kaže Ibrahimagić.

Prioritet jačanje ekonomije

Na pitanje što je sve potrebno mijenjati, odgovorio je da po svemu sudeći sve treba mijenjati, ali je prioritet jačanje ekonomije. Prema njegovom mišljenju, veliki problem su i štrajkovi što nikako ne prihvaća.

"Svi štrajkuju. Zašto? To znači da vlast treba razmisliti o sebi. Ali, ko, kako? Ako tu budem imalo mogao da se osnovno pitanje, ekonomije, regulira na nivou entiteta, odnosno države. Moramo nešto okrenuti. Sam ne mogu, ali možemo zajedno, pokušaću s ljudima da to obavim", kazao je Ibrahimagić.

Smatra da u politici može ponuditi više nego mladi naraštaji, naročito ponašanjem, ljudskim ponosom. Naglašava da nitko ne treba sebe stavljati u prvi plan, jer smo svi pojedinačno ništa, ali zajedno možemo mnogo toga uraditi.

Ibrahimagić smatra da će za njega na izborima u listopadu glasovati narod.

"Kažem moj narod, a ja nisam znao šta to znači sada, u prevodu, nemam pojma. Moj je narod i Srbin i Hrvat i musliman i onaj drugi. Sve je to moj narod. Ali, to nije sada, sada to haman pa ne smiješ ni reći", kazao je Ibrahimagić.

Smatra i da "nikad nije kasno", a pokušava da bez obzira na godine kvalitetno provodi život, među ljudima. Svaki dan iz kuće izlazi između šest i sedam sati, a prije izlaska redovno radi vježbe u stanu, nakon čega prepješači dva kilometra do mjesta uz Unu na kojem uživa u toplijim danima godine. Zimi igra mali nogomet, a nije rijetkost i da zaigra u prolazu s djecom na školskom igralištu.

Njegovih dvoje djece žive u Njemačkoj, a Fadil se odmara uz Unu, gdje ima i čamac i kablovsku televiziju, ali da bi se kvalitetno odmorio sve mora biti uredno. Ne ide u kafane i restorane, ali se rado druži s prijateljima i susjedima. U svakodnevnim šetnjama uvijek nosi štap, ne kao pomoć u hodanju nego da bi pravilnije držao ruke.

Za ljudskost kaže da je među najvažnijim vrlinama. Smatra da bi je trebalo biti mnogo više i u politici, a ponosan je na činjenicu da nikada, ni kao dijete, ni kasnije, nije ni pomislio da bilo kome učini nažao.