Mostarski javni autobusi voze na dvije različite strane

Od javnog transporta očekujete da poveže dijelove grada, ključne tačke, interese ljudi, da zadovolji važnu društvenu funkciju. Javni gradski prevoz jasno je definiran i bez obzira na zemlju ili grad, na dio svijeta koji uzmemo za primjer, u osnovi svoje ideje i namjene je isti. Razlika može samo biti u tehnološkoj razvijenosti sredstava koje koriste gradski prevoznici. Negdje imate samo autobuse, a negdje imate i podzemnu ili nadzemnu željeznicu, tramvaje, trolejbuse, minibuseve, trajekte.

Mostar je i u ovom društvenom segmentu priča za sebe, specifična storija gdje nacionalistička politika dvadeset godina od jednog grada stvara ruralnog frankeštajna okoštalih i sputanih društvenih funkcija.

U vremenima poslijeratnog oporavka institucija i vremenima navale stranih donatora Mostar je 2002. godine dobio zajedničko preduzeće za gradski prevoz putnika „Mostar bus“ doo. Grad je po žurnom postupku osnovao poduzeće da bi zadovljio potraživanje japanskih donatora koji su tih mjeseci realizirali svoju veliku akciju doniranja prepoznatljivih žutih autobusa javnim gradskim prevoznicima po Bosni i Hercegovini. Od dva gradska prevoznika, zapadnog i istočnog, preko noći stvoren je novi subjekt, klasičnim matematičkim zbrajanjem jednog i drugog.

Novi su bili žuti autobusi, sve ostalo ostalo je isto, od načina poslovanja, do reda i linija vožnje.

Mostar bus je da parafraziramo puno poznatiji slučaj mostarske gimnazije postao jedna garaža s dva autobusa, hrvatskim i bošnjačkim. Hrvat direktor rukovodio je zapadnim dijelom firme, zapadnom garažom, zapadnim autobusima koji su vozili po starim, naslijeđenim zapadnim, da ne kažemo hrvatskim linijama.

Njegov kolega, zamjenik direktora, Bošnjak, upravljao je bošnjačkim dijelom javne firme, svojom istočnom garažom, svojim dijelom dobivenih žutih autobusa, redom vožnje po istočnom dijelu grada. Tako je to i danas...

Potpisnik ovih redova živi u naselju Donja Mahala i gradskim prevozom može otići na autobusku stanicu, te preko nje izravno do Sarajeva, Zagreba ili Frankfurta, ali ne može otići posjetiti bolesnu tetku koja leži u bolnici na Bijelom Brijegu, koja se nalazi na drugoj strani grada, tri kilometra od mjesta mog stanovanja. Takvih osobnih situacija ima koliko ima ljudi u ovom gradu pomnoženo s brojem transportnih potreba svakog od tih građana.

Mostar je i pored rata i nedobronamjernih politika vladajućih stranaka u vremenu poraća, ipak grad od preko sto tisuća žitelja, čije potrebe svakodnevno prelaze linije razgraničenja na Bulevaru NR.

Današnje vrijeme svjedoči lošim stanjem u svim našim javnim poduzećima, neka su odavno likvidirana, druga se osnivaju da preuzmu funkcije ugašenih, opterećenih milijunskim dugovanjima, neka poput Komosa su u stečaju.

Glavni razlog za njihovo katastrofalno stanje je kriminalan način na koji je osnivač upravljao sa njima, koristivši ih ponajprije kao mjesto zapošljavanja vojske stranačkih poslušnika, ali kao važan razlog njihove loše pozicije može se navesti i nedostatak želje da se njihovo poslovanje prilagodi trenutnim potrebama građana.

Aposolutno je nevjerovatno da npr. mostarski gradski prevoznik uz možda jedan ili dva izuzetka i danas vozi po linijama iz prvih poratnih godina. Žuti autobusi voze u dva odvojena kruga, potpuno nesvjesni da je vrijeme prošlo, te da se u međuvremenu i pored retrogradnih nacionalnih politika desilo ipak dosta toga na približavanju ljudi, običnih građana ovog grada. Jasno je da bi finansijsko stanje i samog Mostar busa bilo bolje kad bi poslovao s linijama i redom vožnje prilagođenim današnjem, aktualnom trenutku.

Situacija se nažalost sama neće promjeniti. Nema tog proteka vremena koji može spojiti linije gradskog prevoza ako politička volja koja stoji iza poslovanja tog preduzeće govori drugačije. Da je po mostarskim vlastodržcima grad bi danas imao najmanje dva, ako ne i više gradskih firmi za prijevoz građana, posebno kad se uzme u obzir šta se događa s brojem komunalnih poduzeća. Da zahtjevi dobrih ljudi iz Japana nisu bili striktni, mi bismo danas imali i formalno dva Mostar busa, ovako imamo jedan, ali sa dva zasebna autotoka.

Na kraju sve ostaje na ljudima, njihovoj volji da mijenjaju grad u kojem žive, zaista nema tko drugi.