Mišo Marić: “Konvoje spasa” nisam mogao slati sam
Pjesnik, pisac, novinar, te konzul Prve Dječije Ambasade Mišo Marić je odlučio reagirati na tvrdnje ratnog zapovjednika obrane Mostara Petra Zelenike.
Marić se želio osvrnuti na Zelenike riječi: ''Mi smo čak i onu kolonu što je Mišo Marić organizirao, pet naših vojnika je poginulo da bi izveli autobuse”.
Priopćenje Miše Marića prenosimo u cijelosti:
Kao konzul Prve Dječije Ambasade Sa (počasno zvanje od Černobila) od 19. IV do 13. V 1992. organizirao sam i rukovodio timom, najvećim dijelom plemenitih Mostarki i Mostaraca, pri evakuaciji oko 10.500 majki, zdrave i ranjene djece, trudnica ispod Perišićevih granata i čaršijskih maloumnika na sigurno, u Dalmaciju i Sloveniju. Dakako da te “konvoje spasa” nisam mogao slati sam.
Imao sam svesrdno razumijevanje i potporu Nerazmostarenih Mostaraca formata Jole, Vahe, Emira, prezimena znate, sjajnih momaka u Konzulatu Nedžada Maksumića, Gorana Bakovića, Ade Huskovića i božanstvo takvih, UNMO – Nenaoružane Promatračke Misije UN smještene u hotelu Penzionera, danas Ero. Gdje sam odlazio s rizikom da me zakači bilo čiji šrapnel, kuršum ili idiotluk, s dokumentiranim spiskovima za evakuaciju. Nakon što su provjerili i ovjerili spiskove s potpisom šefa UNMO, švedskog pukovnika Lundgrena, on je ugovarao prekid borbenih djelovanja sa zaraćenim stranama a mi iz Konzulata u Domu kulture, danas Kosača na Rondou, tražili autobuse, izmoljavali radio apelima ili noću, kradom usisavali naftu iz sustava za grijanje, putem radija obavještavali poimenično kad će konvoj krenuti…UNMO je, svesrdno, podržao rad Dječijeg konzulata.
Pukovnik UN Lundgren je pred autorom ovog pisma, prevoditeljem i prisutnim govorio podčinjenim: “Danas obustavljamo sve aktivnosti, radimo za Mister Marića i Dječiji Konzulat”.
Pred polaske konvoja dolazio je na Rondo sa timom suradnika od kojih se sjećam ruskog majora Ivanova. Njegov zadatak je bio da provjeri put preko Žovnice, očisti od eventualnih neeksplodiranih granata, mina…I tročlanog francusko- švicarskog tima UNHCR - Crvenog Krsta/ Križa, s radošću se sjećam, I oni su dolazili, pomagali…
Službeni prevoditelj UNMO i pukovnika Lundgrena bio je Semir Tanović, danas jedan od vodećih humanitaraca US sa sjedištem u New Yorku. Jedino su oni ispraćali konvoje kroz područje ratnih djelovanja i jedino su članovi Dječijeg konzulata išli sa svakim konvojem, na adrese gdje sam dogovorio prihvat. Da zaključim.
Prema dokumentaciji Dječijeg konzulata koju posjedujem, UNMO koja je dostupna, sjećanju prevoditelja S. Tanovića, ostalih spomenutih i potpisnika ovih redova, nikada, nigdje, nitko nije pratio konvoje osim spomenutih, nikada nitko nije poginuo pri evakuacijama kojim sam rukovodio.
Molim Redakciju portala i čitatelja da prethodno objašnjenje prime kako je napisano. Jedini razlog da se oglašavam je: Istine radi.
Bez obzira da li se meni, ili bilo kome sviđa ili ne, ali taj Dječiji Konzulat koji je obavio što se zaboravilo nije mogao početi rad bez Dozvole službene vlasti.
Zamolio sam gradonačelnika Milivoja Gagru koji me, kao zapovjednik Kriznog stožera početkom travnja, mobilirao da vodim tročlanu grupu glasnogovornika. Malo začuđen pitao je: “A zašto, Mišo, hoćeš da evakuiraš djecu?”. Odgovorio sam: “Jer su granate sve obilnije i velike a djeca mala, ginut će”. Potpisao je. Kad sam s tom dozvolom došao na Rondo HVO stražar s Ray ban cvikama je prokomentirao: “Vidi, Gagro!? S ovim možeš obrisat’ g….u”. Predratni član konzulata je donio drugu Dozvolu.
Stražar je pogledao i zaključio: “E, ova vrijedi”. Na Dozvoli je stajao potpis: Petar Zelenika. Tako smo uselili u prostorije Ansambla “Mostarske kiše” i odradili što je odrađeno. O “liku i djelu” P.Z. nije moje da sudim.
Niti da se branim od mostarskih kojim su me privatno ili javno, po novinama, za čestih poratnih srcoljublja Mostaru ispraćali: “Ma što će Mišo Marić, došlo i pobjegulja”! Bilo bi pogubno po novinarsku profesiju da taj sraman atribut bude razlog za neobjavljivanje ovog pisma.
