Lučić opet o Čoviću: ''JNA se odrekao tek kada je postalo jasno da Mostar neće ostati u Jugoslaviji''

Zdenko Lučić oglasio se na Facebooku opsežnom objavom u kojoj je prozvao predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, nastavljajući javnu raspravu o političkim biografijama, ratnoj prošlosti i ulozi u razdoblju prije, tijekom i nakon Domovinskog rata.

Lučić je naveo kako je životopis političara, osobito onoga koji, prema njegovim riječima, više od 20 godina upravlja ključnim segmentima života jednog naroda, predmet javnog interesa.

"Životopis političara, posebno onog koji je vladar svakog segmenta života jednog naroda preko 20 godina, itekako je predmet interesa javnosti. Posebno ako se taj životopis krije. Posebno ako u njemu ima detalja koji nisu u skladu s vrijednostima koje političar zastupa", napisao je Lučić.

Dodao je kako životopis može biti, kako navodi, "blatnjav", ali da nije stvar prošlosti, nego "osobna karta svake javne osobe".

Prema Lučićevim tvrdnjama, Čović skriva svoj životopis, a istodobno, kako navodi, ima naviku vrijeđati tuđe životopise. Zbog toga je, napisao je, odlučio "hrvatskoj javnosti u BiH" dati na uvid ono što naziva Čovićevim stvarnim životopisom.

Navodi o školovanju i izjašnjavanju

Lučić u objavi navodi osnovne biografske podatke o Draganu Čoviću, ističući kako je rođen 1956. godine u Mostaru, kao sin Frane i Mare, te kako je po struci doktor tehničkih znanosti i inženjer strojarstva.

U objavi ga opisuje kao bivšeg predsjednika poslovodnog odbora "SOKO" d.d. Mostar, predsjednika Gradskog odbora HDZ-a Mostar, predsjednika LIONS kluba Mostar i predsjednika Skupštine Hercegovačke banke. Navodi i kako je oženjen Bernardicom, rođenom Prskalo, te da je otac dvoje djece i stalno nastanjen u Mostaru.

Prema Lučićevim navodima, Čović je osnovnu i srednju školu završio u Mostaru, kao i Strojarski fakultet, na kojem je magistrirao 1981./82. godine, dok je 1997. obranio doktorsku disertaciju iz područja strojarstva.

Lučić tvrdi kako se Čović kao student na prijavama ispita potpisivao ćirilicom, a tamo gdje se tražilo nacionalno izjašnjenje navodio je da je Jugoslaven.

"Kao student, Čović se na prijavama trometara i ispita potpisivao ćirilicom, a tamo gdje se tražilo izjašnjenje upisivao je Jugoslaven", naveo je Lučić.

Dodaje kako je Čović već tada imao veze sa SOKO-om Mostar, tvrdeći da su na studentskim prijavnicama postojale oznake kako je bio stipendist toga poduzeća.

Rad u SOKO-u i uspon u karijeri

Prema Lučićevim tvrdnjama, Čović je u Zrakoplovnoj industriji "SOKO" počeo raditi 1982./83. godine, na poslovima kontrole. Krajem 1988. ili početkom 1989. godine, tvrdi Lučić, obnašao je dužnost predsjednika Radničkog savjeta ZI "SOKO".

Lučić navodi kako je Čović u tom razdoblju potpisao dokumente kojima se velik dio ovlasti Radničkog savjeta prenio na predsjednika Poslovodnog odbora ZI "SOKO" Novicu Đuricu. Prema njegovim tvrdnjama, Đurica je zauzvrat Čoviću omogućio velike ovlasti u radu i odlučivanju.

Lučić tvrdi kako su se te aktivnosti vremenski podudarale s procesom pretvorbe poduzeća ZI "SOKO", a da je Čović zatim premješten u alatnicu, kada je, prema njegovim riječima, počeo njegov uspon u karijeri.

U objavi se iznose i tvrdnje kako je, prema Lučićevu mišljenju, bilo nezamislivo biti na rukovodećoj poziciji u vojnoj industriji, a ne biti član Saveza komunista, kao i tvrdnja da je bilo nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti suradnik Kontraobavještajne službe.

Sukobi u SOKO-u i peticija protiv Novice Đurice

Lučić dalje navodi kako je početkom 1990. godine Novica Đurica proglašen menadžerom godine u bivšoj SFRJ, što je, prema njegovim tvrdnjama, izazvalo nezadovoljstvo dijela djelatnika ZI "SOKO".

U objavi tvrdi kako je 13 diplomiranih ekonomista potpisalo peticiju protiv Đurice, a da je Čović stao u Đuričinu obranu i predvodio, kako Lučić piše, "odmazdu" protiv potpisnika peticije.

Lučić ponovno navodi kako se Čović u razdoblju pred rat, i za vrijeme studija i za vrijeme rada u SOKO-u, izjašnjavao kao Jugoslaven te potpisivao ćirilicom. Dodaje i tvrdnju kako se u krugovima u kojima se Čović tada kretao smatralo da je po nacionalnosti Srbin.

U objavi se spominje i Čovićev istup u svojstvu zamjenika Novice Đurice, kada se, prema Lučićevim tvrdnjama, zalagao da se dnevnice isplate samo onim djelatnicima SOKO-a koji su bili u pričuvnom sastavu tadašnje JNA.

Tvrdnje o proizvodnji za JNA

Posebno opsežan dio objave odnosi se na Lučićeve tvrdnje o ulozi SOKO-a i Čovića u razdoblju početka rata u Hrvatskoj.

Lučić tvrdi kako je početkom rata u Republici Hrvatskoj 1991. godine Čović obnašao dužnost direktora proizvodnje u ZI "SOKO". Prema njegovim navodima, tada su se za potrebe JNA na zrakoplove tipa Galeb počeli ugrađivati lanseri i podvjesni nosači bombi.

"Sve dorade i preinake na letjelicama je svojeručnim potpisom odobravao Dragan Čović", tvrdi Lučić.

Navodi i kako je u isto vrijeme ZI "SOKO" obavljao popravke i servis zrakoplova oštećenih tijekom bojevih djelovanja u Hrvatskoj, kao i otpremu pričuvnih dijelova za letjelice koje je SOKO, prema njegovim riječima, slao u vojnu bazu Zemunik kod Zadra za potrebe tadašnje JNA.

Lučić u objavi spominje i navodni fizički napad od 1. ožujka 1991. godine, tvrdeći kako su Čović, Smajo Klarić i Dušan Vučjak fizički napali djelatnika SOKO-a Jurovickog, kojemu je kasnije uručen otkaz.

Dokumentacija, isporuke i Grude

Lučić dalje tvrdi kako je dio dokumentacije s Čovićevim potpisima, u kojima se izvješćuje o bojevoj spremnosti zrakoplova, u ljeto 1992. predan tadašnjem predstojniku Odjela za nacionalnu sigurnost HR HB Branku Kvesiću.

Prema njegovim navodima, tijekom 1991. godine obavljana je isporuka lansera, proizvedenih u Grudama, za potrebe JNA, a naloge za isporuku, tvrdi Lučić, potpisivali su Dragan Čović i Nikola Marić.

Lučić navodi kako su pojedini djelatnici nastojali bojkotirati isporuke za JNA, zbog čega su, prema njegovim tvrdnjama, bili suspendirani ili premješteni na nova radna mjesta. To je, kako tvrdi, odrađivao Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama, po nalogu Dragana Čovića.

U objavi se navodi i kako se Čović osobno obraćao uposlenicima u Grudama, nastojeći objasniti razloge i potrebu izvršavanja obveza koje je tvornica imala prema JNA.

Nakon toga su, prema Lučićevim tvrdnjama, proizvodni kapaciteti iz Gruda izmješteni na lokalitet Ortiješ kod Mostara, gdje su bili pod izravnim vojnim nadzorom i gdje su se sklapali skupni nosači bombi za letjelice tipa Orao, MiG-21 i G-4.

Lučić također tvrdi kako je u isto vrijeme obavljena nabava raketnih lansera za zrakoplove, koji su iz Rijeke, preko Ploča, stigli u Mostar s lažnom dokumentacijom, prema kojoj se radilo o dijelovima nabavljenim za naručitelja iz Izraela, iako se, prema njegovim tvrdnjama, radilo o dijelovima potrebnim za bojevo djelovanje protiv Hrvatske.

Prema Lučićevim navodima, ta zadaća bila je povjerena Branku Kolobariću, a kontrolu ugrađenih nosača bombi i lansera za rakete ispred vojne kontrole obavljao je Damir Ustamujić, po nalogu Dragana Čovića.

Krizni stožer SOKO-a i prelazak u HVO

Lučić tvrdi kako je Čović na mjestu direktora proizvodnje ostao do početka ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, u travnju 1992. godine, te kako se tada nije uključio u postrojbe HVO-a, nego je ostao angažiran u "kriznom štabu" poduzeća SOKO, smještenom u zgradi Đačkog doma u Mostaru.

U tom kriznom stožeru su, prema njegovim navodima, uz Čovića bili angažirani Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi.

Lučić navodi kako se u tom razdoblju Čović prestao izjašnjavati kao Jugoslaven i promijenio nacionalni identitet u Hrvata.

Prema objavi, Čović krajem svibnja 1992. odlazi u Gorance kod Mostara i angažira se u logistici 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga je, kako Lučić tvrdi, postavio Ljubo Perić, tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar.

Lučić tvrdi kako je takvu poziciju unutar HVO-a Čović "zaslužio" skromnom donacijom.

Na poslovima logističara, prema njegovim navodima, ostaje do 22. lipnja 1992. godine, kada ga tadašnji predsjednik HVO-a Mostar Jadran Topić postavlja na dužnost doravnatelja poduzeća SOKO. Nakon toga ga, prema Lučićevoj objavi, na prijedlog Jadranka Prlića Mate Boban postavlja za ravnatelja poduzeća SOKO.

Lučić tvrdi kako Čović tada okuplja Branka Kolobarića, Smaju Klarića, Zdravka Bevandu, Iliju Đolu, Miru Ćorića i druge te im daje zaduženja za upravljanje poduzećem po određenim segmentima.

Prodaja dijelova, HCH-SOKO i cigarete

Lučić u objavi navodi kako se nakon toga obavljala isporuka i prodaja pričuvnih dijelova na europsko tržište, uglavnom za potrebe izgradnje zrakoplova tipa Airbus.

Prema njegovim tvrdnjama, tijekom druge polovine 1992. godine izvršena je prodaja dijelova u protuvrijednosti od 3,5 milijuna njemačkih maraka, a prema nepotvrđenim saznanjima, kako piše Lučić, i preko pet milijuna maraka.

Isporuka i prodaja, prema njegovim navodima, išla je preko poduzeća-banke "HCH-SOKO" sa sjedištem u Frankfurtu ili preko posrednika poput francuskih poduzeća Eurocopter i Dassault.

Lučić navodi kako je tvrtka "HCH-SOKO" osnovana početkom 1992. godine u Frankfurtu s udjelom od 60 posto njemačkog kapitala i 40 posto poduzeća SOKO Mostar, a kao utemeljitelje navodi Novicu Đuricu i Nuriju Čelika.

U objavi se navodi i kako su krajem 1992. godine Ruskoj Federaciji vraćeni alati iz programa Iljušin, a da je povrat alata odobrio Jadranko Prlić, koji je u to vrijeme boravio u Moskvi.

Lučić dalje tvrdi kako se preko "HCH-SOKO" obavljao i uvoz cigareta na područje Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Republike Hrvatske. U tom su, prema njegovim tvrdnjama, uz Čovića sudjelovali Jadranko Prlić i Marijan Primorac zvani Prndelj, vlasnik poduzeća "Primorka".

Prema nepotvrđenim saznanjima koja Lučić iznosi, tijekom 1992. godine uvozom cigareta ostvarena je dobit od oko 1,5 milijuna njemačkih maraka, a uvoz je nastavljen i tijekom 1993. godine.

Vojni program SOKO-a i tvrdnje o kontroli nad poduzećem

Lučić navodi kako je u okviru poduzeća SOKO Mostar tijekom srpnja i kolovoza 1993. usvojen vojni program proizvodnje, u kojem su se, uz programe za minobacače, proizvodile i ručne bombe.

U to vrijeme su, prema njegovim tvrdnjama, u Upravnom odboru, odnosno u "vojnom programu SOKO-a", bili Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoj Petković, Vlado Čuljak i drugi.

Lučić dalje tvrdi kako su tijekom 1993. godine većinski vlasnici poduzeća SOKO trebali postati Jadranko Prlić, Neven Tomić i Dragan Čović, što su, prema njegovim tvrdnjama, podržavali predstavnici SOKO-a koji su u međuvremenu sklopili ugovore s Eurobusom, Zračnom lukom Zagreb i drugima.

"Na ovaj način Čović i njegova obitelj stekli su efektnu kontrolu nad poduzećem SOKO i gotovo svim strojevima unutar poduzeća, što je kasnije iskorišteno za izvlačenje novca od Ministarstva obrane HR HB", tvrdi Lučić.

U objavi navodi i kako je odlukom Vlade HR HB iz 1996. godine, koja je, prema određenim navodima, donesena retroaktivno, formirana bescarinska zona u krugu poduzeća SOKO d.d. Mostar.

Za tu zonu Lučić veže određene navodne kriminalne radnje, uključujući nestanak šlepera s cigaretama vrijednog dva milijuna njemačkih maraka, u što su, prema njegovim tvrdnjama, navodno bili uključeni i djelatnici ili bliski suradnici MUP-a HR HB.

Politički uspon i privatizacija

Lučić navodi kako je tijekom 1996. godine Čović bio jedan od kandidata za gradonačelnika Mostara, a nakon izbora Ivana Prskala postavljen je za savjetnika za gospodarstvo u gradskoj vladi.

U rujnu 1997. godine, prema objavi, postavljen je na mjesto predsjednika Gradskog odbora HDZ-a Mostar.

Lučić dalje iznosi tvrdnje kako je Čović, prema nepotvrđenim saznanjima, bio član upravnog ili nadzornog odbora Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanske županije te kako je u tom svojstvu navodno potpisao odluku o smjeni svih predsjednika upravnih odbora na tom području "zbog loše provedbe privatizacije".

Lučić tvrdi kako je glavni razlog za takvu odluku bila namjera reprivatizacije Aluminijskog kombinata, koja je prethodno, prema njegovim riječima, izvršena bez utjecaja skupine bliske Čoviću.

Prema određenim procjenama koje Lučić iznosi, grupacija koju navodi kao blisku Draganu Čoviću i Jadranku Prliću preuzimanjem kombinata mogla je ostvariti dobit od oko 500 milijuna njemačkih maraka.

U objavi se spominje i navodni sukob između Dragana Čovića, s jedne strane, te Mije Brajkovića i Mile Puljića, s druge strane, koji su se, prema Lučićevim tvrdnjama, protivili Čovićevu kandidiranju za gradonačelnika i postavljanju za ministra privatizacije u Vladi HNŽ-a, koju je tada vodio Mijo Brajković.

Lučić u završnici objave tvrdi kako, prema svemu što je naveo, Čović nije bio sudionik Domovinskog rata na strani HVO-a, nego se JNA odrekao tek kada je, kako tvrdi, postalo jasno da Mostar i SOKO neće ostati u Jugoslaviji.

"Prema svemu navedenom jasno je da Čović nije bio sudionik Domovinskog rata na strani HVO-a, a JNA se odrekao tek kada je postalo jasno da Mostar i SOKO neće ostati u Jugoslaviji", napisao je Lučić.

Dalje tvrdi kako se Čović nakon toga postupno penjao kroz hijerarhiju HDZ-a BiH, preuzimajući, prema njegovim riječima, kontrolu ne samo nad strankom nego i nad udrugama HVO-a koje su se borile protiv JNA.

"Danas udruge HVO u tišini promatraju kako ovaj bivši jugoslavenski partijski funkcioner koji je upravljao zrakoplovnom industrijom SOKO monopolizira naslijeđe HVO-a i njime vodi političke progone stvarnih pripadnika HVO-a", napisao je Lučić.

Objavu je zaključio pitanjem:

"Nakon svega postavlja se pitanje, tko je stvarni ratni profiter, a tko je branitelj?"

Valjanje u blatu? 

Podsjetimo, Čović se ranije osvrnuo na reakcije i izjave Zdenka Lučića te naveo kako se HDZ BiH neće vraćati u "blato prošlosti".

"Što se mene osobno tiče, ali i stranke, mi se nećemo valjati u bilo kakvom blatu prošlosti. Onaj tko je ostao u povijesti, neka se vrti u njoj. Mi razmišljamo o tome kako ćemo voditi svoj narod u budućnost", poručio je Čović.

Istaknuo je kako će se HDZ BiH u kampanji baviti gospodarskim, infrastrukturnim i socijalnim temama, kao i položajem branitelja.

"Želimo stvoriti pretpostavke da imamo socijalnu osjetljivost prema svakom našem čovjeku, da brinemo o našim braniteljima, da gospodarski i infrastrukturno napredujemo, da donosimo europske zakone u miru", naveo je.

Čović je ocijenio kako postoje pokušaji da se smanji utjecaj jedne političke opcije među Hrvatima, ali je poručio kako u tome, prema njegovim riječima, neće uspjeti.

"Na nama je da pokažemo da smo snaga i veličina i da će hrvatski narod dominantno podržavati ono što mu nudimo sa svojim koalicijskim partnerima", zaključio je.