Zašto dolazi do nostalgije za Jugoslavijom?

„Dobio sam prvoklasno besplatno obrazovanje. Imali smo mnogo dobroga tad, uključujući i zalihe boksita“.

„Možda naše plaće nisu bile toliko dobre, ali postojala je stabilnost. Bratske republike su postojale oko nas i osjećali smo naklonost naših susjeda“.

„Izgubili smo veliku zemlju, a sad moram prelaziti državne granice ukoliko želim posjetiti prijatelje“.

Gore navedene rečenice nisu izgovorene u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu, već u Biškeku, Astani i Dušanbeu.

Ove izjave su, za Reuters, dali tadžikistanski umirovljenik Saijon Artikov, Gulnara Ashimova - vlasnica kozmetičkog salona u glavnom gradu Kirgistana i umirovljeni kazahstanski policajac Jankovoi.

Nostalgija se manifestira patnjom za zavičajem ili mladosti, i prvi put je definirana kod švicarskih plaćenika koji su se borili u Francuskoj krajem 17. stoljeća.

Novonastali društveni fenomeni poput jugonostalgije ili sovjetonostalgije stvaraju žaljenje za nekadašnjim državama ili sustavima. Ovakva nostalgija je najčešća u postkomunističkim državama koje nisu uspješno prebrodile tranziciju, ponajviše u bivšim jugoslavenskim i sovjetskim republikama, točnije u državama koje su komunizam zamijenile oligarhijskim kapitalizmom.

Ne može se, međutim, reći kako je nekritični žal za bivšim sustavom isključiv razlog pojave jugonostalgije. Razlozi njene pojave se mogu svrstati u nekoliko skupina.

Prvi vid jugonostalgije se javlja kod osoba starije životne dobi, koji su u Jugoslaviji proživjeli svoju mladost. Ova vrsta spada u običnu nostalgiju, koja se manifestira kroz žal za mladosti. Iako je već otprije poznato kako s godinama ljudski um ima tendenciju brisanja negativnih sjećanja, selektivno pamćenje je dokazano studijom urađenom na švedskom sveučilištu Lund. Voditelj istraživanja Gerd Thomas Waldhauser tvrdi i kako je upravljanje tehnikom selektivnog pamćenja uspješno sredstvo u borbi protiv depresije i PTSP-a.

Drugi vid jugonostalgije je gubitak privilegija koje su pojedine osobe imale u bivšem sustavu. Prelaskom u drugi vrijednosni sustav, ove osobe ostaju bez privilegija, te žale za sustavom u kojem su ih imale.

Treći, možda i najrašireniji, vid jugonostalgije je žaljenje za sustavom koji je uređeniji od sadašnjeg. Ova vrsta jugonostalgije i nema veze s Jugoslavijom, već je više manifestacija sadašnjeg lošeg stanja, nego prijašnjeg dobrog stanja. 

Razočarenje koje je nastupilo naglim, najčešće negativnim, promjenama u društvu stvara mjesto za ovaj društveni fenomen. Češka lingvistica Libuše Valentova o ovome kaže: „Svaka pozitivna pojava demokracije je donijela i negativne promjene. Tržišno gospodarstvo donosi rast cijena i nezaposlenost, slobodni izbori su izrodili ekstremističke stranke, sloboda kretanja je donijela prekogranični kriminal i 'odljev mozgova'. Tijekom sovjetske okupacije Čehoslovačke, ljudi su se divili Zapadu. Ono što danas vide je materijalizam, korupcija, inflacija i bezakonje“.

Kao raširen sociološki fenomen, ova vrsta nostalgije se i komercijalizirala. Samo nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida, u Berlinu je oformljena dance skupina „Eastie girls“ koja je istočnonjemačke revolucionarne pjesme obrađivala u stilu dancea '90-ih. Kao primjer eksploatiranja jugonostalgije u glazbi se najčešće spominje i novosadski kantautor Đorđe Balašević. Postoje primjeri i prehrambenih namirnica, kao i ostale robe široke potrošnje kojima se vraćaju stara dizajnerska rješenja zbog povećanja prodaje.

Zabluda je vjerovati kako će smrću posljednje osobe koja se prisjeća Jugoslavije doći do nestanka jugonostalgije. Nostalgija se tada može transformirati u uvjerenje kako je uređeni društveni sustav moguć jedino u totalitarnom društvu, čemu najveći doprinos daje sadašnja, a ne bivša država.