Za Huge Chaveza i dobrijeh dana

„Umro je drug Hugo Rafael Chavez Frias, najveći sin venecuelanskih naroda i narodnosti. Potpredsjednik je već naredio razmještaj vojske po cijeloj zemlji kako bi se zaustavili napadi imperijalističkih i neokolonijalističkih sila koje žele uništiti bolivarske principe Bolivarske Republike Venezuele“

Tako bi se ukratko mogle sumirati vijesti venezuelanskih medija o smrti predsjednika Chaveza. Ne pretjerano demokratičan, ali popularan u narodu, Chavez je gradio popularnost na jugoslavenski način – masovnim zapošljavanjem u državnoj birokraciji, ali ne kreditiranoj,  već izgrađenoj na proizvodnji i trgovini nafte. Možda je to neodrživ način postizanja dobrobiti države, ali tko može garantirati Zaljevskim zemljama jednak profit od „kula nebeskih“ jednom kad nafte nestane? „Mala Venecija“, kako ju je nazvao Amerigo Vespucci, vjerojatno i nije mogla drugačije funkcionirati unatoč svim svojim prirodnim bogatstvima i naftnim izvorima.

Hugo Chavez je netipičan predstavnik u svjetskoj politici s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Njegov način vladavine bi možda više odgovarao afričkim revolucionarnim '60-im i '70-im godinama, ali se Južna Amerika, za razliku od Afrike, oslobodila kolonijalizma još početkom 19. stoljeća, a posljednji trzaji španjolske vladavine u Amerikama su završili Američko-Španjolskim ratom 1898. kada nezavisnost dobivaju Kuba i Portoriko.

Za Huge Chaveza i dobrijeh dana – hoće li se pojaviti Chavezonostalgija?

Vladao je osebujnim načinom, a takva je bila i njegova smrt. Teorija o otrovanom Chavezu će mu omogućiti besmrtnost u narodu, pa iako je umro sinoć, već se može očekivati poplava chavezonostalgije u trenutku kad njegov nasljednik ili nasljednici povuku neki nepopularan ili kompromisan politički potez.

Teorija o američkim agentima koji su otrovali Chaveza se zasad, barem u medijima, zasniva na oboljenju još nekoliko južnoameričkih političkih vođa, ali i nevjerici među Venecuelancima da njihov vođa može oboljeti, pa čak i umrijeti. Teoriji zavjere ide u prilog uzajamna propaganda sa SAD-om. SAD se u Venezueli prikazuje kao imperijalistička sila sa fašističkim metodama, dok se Venezuela u Americi opisuje kao južnoamerički dio Osovine zla s drogiranim diktatorom na čelu. Ova vrsta propagande je posebno bila jaka za vrijeme Georgea Busha.

Najveći razlog uzajamne netrpeljivosti je nacionalizacija naftnih bušotina, pa se Chavez nasmrt zamjerio naftnim kompanijama čiji su lobiji među najjačim u američkoj politici. Iako je Venezuela isplatila skoro 500 milijuna dolara naftnim kompanijama, polovicu od toga Exxonu, lišila ih je budućeg profita koji je ležao pod morskim dnom. Prema Bushu mlađem, Venezuela je time postala dio Osovine zla koja se proteže od Caracasa, preko Teherana do Pyongyanga.

Teško da će Venezuela dobiti nasljednika Chavezovog ranga. Moguće su samo krajnosti, od političara koji će okaniti Hugovih tekovina, do pravog diktatora, pa čak i vojne hunte. Chavez možda neće postati pop-ikona poput Che Guevare, ali će onima koji padaju na kult ličnosti ostati u sjećanju kao, u najmanju ruku, egzotičan i simpatičan predsjednik.