Više od igre

Neki dan mi reče prijatelj da nema iritantnije stvari za njega od scene kada igrač nakon postignutog gola ljubi grb na dresu kluba u kojem trenutno igra. Nakon što sam ga pitao zbog čega, pobogu, taj trenutak zajedničke ekstaze igrača i domaće pubike smatra tako iritantnim prijatelj samo složi mrgudnu facu i reče – „ Pa već na polusezoni će taj isti igrač za milijun više otići, ako treba, i u redove najvećeg rivala, hladno reći zbogom svima, kao da nikada nije poljubio onaj grb, a što je najgore, i tamo će opet ljubiti grb kao da mu je jedini, a već za sezonu, dvije pljunut' će i po novom klubu i po navijačima nakon što ljutito ode jer su mu smanjili plaću zbog nezalaganja.“

Doista, nisam imao što dodati, rituali čvrste vjere u zajedničku stvar i tobožnje odanosti danas su postali iritantni – i tragikomični. Nažalost, nogomet nit' je jedini, nit' je najgori primjer. U svijetu u kojem je novac svetinja, nitko ne preza učiniti sve ne bi li zgrabio veći dio za sebe. "Sveti grb" će se i pogaziti ako treba, za dolar više će pojedinac „zaboraviti sve zajedničke akcije i sve zajedničke derneke“ – Nemeš će nogirati Marijanu (ili obratno), Hloverka prošetati do konkurentske televizije i natrag, tako to biva.

A igrač tvog omiljenog kluba, koji će pod okriljem mraka, tiho na prstima napustiti „svetinju“ će već u idućoj sezoni krvožedno nasrnuti na nekadašnjeg suigrača ili zabiti sumnjiv gol bivšem klubu, nakon čega će raširiti ruke i optrčati tribinu, radujući se kao što se nikad do tad nije radovao, plazeći suparničkoj klupi i vrijeđajući bivšeg kondicijskog trenera – i da se ne stane samo na tome, pokazivati srednji prst tribini s nekad jedinim navijačima.

Eh, da, nogomet, masovni mediji, estrada. Novac i samo novac. Vjere i poštenja tu ima tako malo da nestaju u česticama prašine koje čistačice skupljaju nakon velikih predstava.

Sveto ime, a i ja šnjime

A što reći za političare? Postoji li političaru „sveti grb“? Oh, da, posebno kod nas, mnogo njih ufa se javno u sveti grb i svetinje uopće, a u bogatim biografijama ih već imaju nekoliko, oni najbolji među njima i punu šaku. Najsposobniji su počeli karijeru još u doba Saveza komunista i, ako ne među seniorskom postavom, onda barem bili viđeniji laktaši u Socijalističkoj omladini. Čvrste momke nije mogla pokolebati ni munjevita propast socijalizma i Jugoslavije, pa su dres i grb istom tom munjevitom brzinom zamijenili drugim grbom i drugim dresom, da bi bili najglasniji upravo u blaćenju starog kluba.

Dokazavši se novim domaćim tifozima klizećim startovima prema bivšim suigračima neometano su nastavili igrati ono što najbolje znaju – obnašati funkcije, presjedati iz fotelje u fotelju, a ako slučajno karijera dođe u pitanje, instiktom štakora i prije prelaznog roka sposobni su promijeniti dres i ljubiti drugi grb, kao da se ništa prije toga nije dogodilo. I pritom ne prezaju blatiti bivše suigrače. A među bivšim suigračima ima isto tako beskompromisnih, koji od silnih rotiranja po raznim funkcijama ni sami više ne znaju jesu li došli ili pošli.

Takvih poštenjaka ima koliko hoćeš u BiH. U svih, pa i u Hrvata, nažalost, rijedak je igrač koji još ima malo fair-playa u svojoj igri, pogotovo prema vlastitom narodu. Zato i imamo političku scenu u kojoj se smjenjuju „izdajnici“ i „legalisti“, „prodane duše“ i „poštenjaci“, „dušebrižnici“ i „lopovi“, a ustvari, kada malo bolje razmislite ama baš svi su isti. I svima puna usta naroda, kao i nogometašu vjerne publike i „svetog grba“. Danas su na suparničkim stranama, pljuju jedni po drugima, grubo fauliraju, a već sutra su u istom dresu. Možda ih vidite na stolu okupljene oko janjetine, dok se još uvijek praše i prepucavaju izjavama preko medija.

Kao što se navijači znaju krviti i pljuvati dok se dva kapetana puna love zezaju na ulasku u svlačionicu i vi vjerujete u kozmičku pravdu da postoje pravi i krivi, dobri i loši – i da ste baš vi na pravoj i dobroj strani. Dok vi živite u zabludi i trošite si godine oni skupljaju kajmak.

Doktori i bolesnici

Osim lake prodaje grba za fotelju, svi su političari tu gdje jesu, baš kao i nogometaši, da za života zarade milijune, jer da nisu političari, odnosno nogometaši, što bi dovraga oni mogli biti? Zar bi doktori raznih fela tako hrlili u politiku da su tako dobri doktori? Kao što znamo doktori (zubari, ortopedi, kirurzi, votever) znaju jako puno zaraditi (nažalost, mnogi na tuđoj muci, čast izuzecima) i što ih to još može natjerati u politiku? Savjest? Ljubav prema narodu i zemlji? Želja da se narod s njima na čelu izbori za nešto? Ili, ipak, čista pohlepa, da se zgrne lova veća i od doktorskih primanja, da se zaradi deset puta više para na masama nesretnika?

Zašto jednog po jednog gledati u lice, ili u slučaju zubara, u usta puna kvarnih zuba, ili u slučaju ginekologa u pi... kad možeš isto to uraditi na čitavim masama, bez da zvjeraš u analne i druge otvore? Isto važi i za doktore ekonomije, inženjere prava, profesore uhljebljene na deset funkcija, diplomirane mesare i sve ostale kojima nije bio dovoljan novac od vlastite struke pa su krenuli u politiku, da si osiguraju još, još i još. Opet, čast izuzecima, ako ih ima.

Kako mogu, onda, takvi i pohlepni voditi narod? Baš poput kržljavog Brazilca koji je po favelama čitav život šutirao loptu, i naši političari put do blagostanja (ali manje – više vlastitog) vide u onome što najbolje i jedino dobro rade – neki imaju karijeru od dvadeset i više godina, a promijenili su pritom više klubova od Taribo Westa ili stavova više od Kolebljivog Đure. I još su tu, u Prvoj ligi, ne mogu ispasti, naprosto su pretplaćeni na društvo najboljih, iako je njihova igra vječno katastrofalna. Oni su još uvijek zvijezde - još se okružuju sebi podobnim igračima, koji sve što trebaju raditi je da njima i samo njima dodaju loptu.

Juve i Boban

Političar je, na žalost, samo funkcija koju u nas obnašaju pogrešni ljudi. Kao što kažu za nogometaše – „Ma pusti, ipak je on profesionalac“, tako i oni - zlatousti poluprofesionalci, koji vas, za razliku od pravih nogometaša, rijetko zadive kojim potezom, ali ih vi opet volite - prodaju vam jedan lažnjak – i vi ste na nogama i aplaudirate do besvjesti. A kada poljube grb, vi ste u ekstazi. Pjevate lake note navijačkih pjesama, poručujete drugima da ih mrzite, pritom i ne razmišljajući da ste jadna budala utopljena u masu istih. Za sve vaše muke kriv je suparnički klub, igrači i navijači.

A sjećate li se kada je vaš voljeni zabio neki pažnje vrijedan gol? Mislim na eurogol, a ne na autogol? Teško. Umjesto toga imat ćete stalne žalopojke na suce i protivnike, uvijek je krivac netko drugi. Zato i imamo tolike, ali nemamo među njima Del Piera, koji će zaroniti, ako treba, s voljenim grbom i u Drugu ligu, beskompromisnom igrom uprijeti i skupa s vjernim navijačima, s „običnim“ narodom izvući stvar na pravi put.

A sjećate li se koliko je njih pogrešnih ljubilo grb zadnjih dvadeset godina, a danas su daleko, s lako pokupljenim milijunima uživaju i iz daljine gledaju kako klub tone poput River Plate? Nema više velikih poteza za pamćenje i igrača „ka šta je bija Baka“, nego na prvi zov fotelje oni napuštaju brod koji tone, s prvom šuškom, oni mjenjaju riječi iz ranijih intervjua, koaliraju s Crnim Đavlom ili sjedaju s do jučer ljutim protivnikom.

A kada sve opcije propadnu, tu je uvijek odlazak (Ljepše rečeno – bijeg) u Ze-Ge, ali ne u Dinamo. I isto kao što vam, očito, ne smeta što vaš, do jučer voljeni igrač, olako napušta klub kojem je ljubio grb, tako vas, očito, ne smeta i što vas slični i dalje uporno lažu i što vam se smiju u lice. Ne smeta vas što i jedni i drugi račune ne polažu vama, nego dalekim bankama.

Vi jednostavno volite spektakl, to razumijem, vi ste tek masa navijača, ponesu vas kolektivne niske strasti, ali zašto ste, pobogu, prestali zviždati lošim potezima? Barem da odnekud krenemo.