Uspostava novog režima u Libiji

Snimke premlaćivanja vojnika odanih Moameru Gadafiju, od kojih je dio već uklonjen s internet servisa Youtube, uz već poznate snimke mučenja bivšeg libijskog diktatora, donekle opisuju kakvu su demokraciju donijeli "vjetrovi promjene". Sve je očitije kako je NATO-va intervencija u Libiji još jedan ''rat Charliea Wilsona'', teksaškog političara koji je bogobojaznim talibanima u Afganistanu dostavljao oružje za borbu protiv Sovjeta tijekom '80-ih.

Lako je razaznati što će ostati na razvalinama Libije, najprosperitetnije afričke zemlje prema analizi Ujedinjenih naroda od prošle godine. Treba samo pogledati Irak iz kojeg se američke trupe ubrzo povlače. Gadafi je, kao i Sadam Husein, svoju smrt dočekao pred kamerama, a njihove zemlje su/će postati opustošene demokratskim promjenama.

Mogu li Libija i Irak, zemlje u kojima su plemenski savezi osnovne društvene jedinice, zaista biti demokratske? Je li način na koji su Gadafi i Husein vladali tim zemljama jedini način na koji se moglo vladati tim zemljama?

Odgovor na ova pitanja dijelom može dati istraživanje čiji je zaključak nedavno objavljen. Naime, na primjeru Hitlera i Churchilla je ustanovljeno kako samo psihički poremećen politički vođa može uspješno voditi državu u kriznim situacijama. Britanski premijer Neville Chamberlain se, kao u potpunosti normalan čovjek, nije mogao nositi s Hitlerom, čovjekom s cijelim nizom psihičkih problema. Zbog toga je u kriznim situacijama, pred početak II. svjetskog rata, Hitlerovoj Njemačkoj činio ustupke, dajući Hitleru za pravo, primjerice, zauzeti dijelove Čehoslovačke. Tek je Winston Churchill, kome je dijagnosticirana depresija, mogao uistinu spoznati Hitlerove namjere i parirati im.

I za Gadafija i za Huseina se može, u najmanju ruku, reći kako su imali određene psihičke poremećaje. To ne znači nužno i psihopatiju, već može značiti i narcisoidnost ili neke ostale blaže oblike poremećaja. Način na koji su vladali svojim zemljama je bio sve, samo ne demokratski.

Tek nakon njihovog odlaska u povijest je izašlo na vidjelo kakve su sve vjerske frakcije i političke opcije držali pod kontrolom. Upravo je njihov poremećeni način vladanja nad poremećenim društvom bio jedini način uspješnog upravljanja zemljom. Ovo se naravno ne odnosi na sve zemlje. Treba kao suprotan primjer ponuditi i Korejski poluotok. Prosperitet i uređeno društvo u Južnoj Koreji jasno govore kako je sjevernokorejski režim svrha samom sebi.

Jasna je i činjenica kako je NATO-vo sudjelovanje u svrgavanju Gadafija isključivo financijski uvjetovano. Odnos Kine prema Ujgurima, Turske prema Kurdima i Uzbekistana prema vjerski određenim Uzbekistancima, te šutnja SAD-a o istim, daje do znanja kako Gadafijeva nedemokratska vladavina nije razlog njegovog svrgavanja.