Unija u najvećoj krizi u povijesti

Europska unija u koju Hrvatska ulazi kao 28. članica prolazi kroz najveću krizu u svojoj povijesti i u sljedećih nekoliko godina pred njom je veliki posao na traženju novih rješenja, čiji je ishod teško predvidjeti.

Rješavanje dužničke krize u pojedinim zemljama eurozone drastičnom štednjom pogoršalo je krizu u realnom gospodarstvu, što je dovelo do rekordnih stopa nezaposlenosti u južnim članicama, posebice među mladima.

Postoji strah da se ta "izgubljena generacija" ne okrene protiv Europske unije, koja je nastala prvo kao mirovni projekt, a kasnije kao jamstvo boljeg života. U raspravama i idejama koje kruže za rješavanje krize dominira viđenje, barem na verbalnoj razini, da je izlaz iz krize u još tješnjoj integraciji, daljnjem prijenosu nacionalnih ovlasti na europsku razinu.

Opće je prihvaćeno da monetarna unija ne može funkcionirati bez fiskalne, bankovne i političke unije. Međutim, kada na red dođu konkretni koraci koji vode u tom pravcu pokazuje se da među zemljama članicama ne postoji uvijek spremnost na prihvaćanje posljedica koje iz toga slijede.

Dobar je primjer kada je nedavno Europska komisija u sklopu Europskog semestra objavila ekonomske preporuke za svaku zemlju članicu. Europski semestar je novi instrument koordinacije ekonomskih i fiskalnih politika, koji je dogovoren u sklopu rješavanja krize i koji su prihvatile sve zemlje članice u trenutku kada je kriza bila na vrhuncu. Međutim, nakon što je Komisija krajem svibnja objavila svoje preporuke, u nekim većim zemljama članicama počelo se postavljati pitanje odakle Komisiji legitimitet da zadire u nacionalne proračunske politike.

Slično se događa i s uspostavom bankovne unije. Zemlje članice uspjele su postići dogovor oko prvog stupa bankovne unije, to jest oko jedinstvenog nadzora banaka. Međutim, zapinje već na drugom koraku, dogovoru oko zajedničkih pravila za spašavanje i gašenje banaka u poteškoćama, dok se za treći stup, zajedničku shemu za osiguranje bankovnih pologa, još ni ne nazire rješenje.

Najglasniji i najveći protivnik tješnje integracije Europske unije je Velika Britanija, koja se zauzima za povratak dijela ovlasti na nacionalne države. Konzervativni premijer David Cameron najavio da će s europskim partnerima pregovarati o renacionalizaciji ovlasti i da će nakon sljedećih parlamentarnih izbora, ako ih dobije, organizirati referendum o ostanku u Europskoj uniji.

Prije nekoliko dana nizozemski ministar vanjskih poslova Frans Timmermans napisao je u pismu nizozemskom parlamentu da je prošlo vrijeme "sve tješnje suradnje" u svim područjima i da neka od tih područja definitivno trebaju ostati u nadležnosti nacionalnih država, prenosi Hina.

On se, među inim, zauzeo za to da se zaustavi daljnje usklađivanje sustava socijalne sigurnosti ili reguliranje pluralizma medija, dok bi pitanje energije, klimatskih promjena, azila i imigracije trebalo rješavati na europskoj razini.

Kriza je podijelila članice EU-a na one koje inzistiraju na fiskalnoj disciplini kao preduvjetu za solidarnost sa zemljama u poteškoćama i na one koje na prvo mjesto stavljaju solidarnost i traže okončanje stroge politike štednje, koju okrivljuju za pad realnog gospodarstva i porast nezaposlenosti. Za prvu skupinu izlaz iz krize treba tražiti u strukturnim reformama kako bi europsko gospodarstvo postalo globalno konkuretnije, dok druga skupina traži da se s tim ne ide prebrzo, da se krene na poticanje gospodarskog rasta kako bi se ne bi dodatno pogoršala socijalna situacija.

Zemlje članice su se proteklih godina pod pritiskom krize opremile instrumentima koji su nedostajali i koje je trebalo imati još kod uvođenje zajedničke valute. Eurozona je tim mjerama uspjela umiriti financijska tržišta i obuzdati akutnu dužničku krizu koja je prijetila propašću projekta zajedničke valute. No, posao ni tu još nije gotov, pogotovo što se tiče preventivnih mehanizama koji bi spriječili ponavljanje dužničke krize. Pitanje je što se još može napraviti bez promjene temeljnih ugovora na kojima funkcionira Unija, a za koje je potrebno niz godina i u koje zemlje članice nevoljko ulaze jer ih je vrlo teško ispregovarati i jer uvijek mogu zapeti pri ratifikaciji u nekoj od članica.

U sljedećih nekoliko mjeseci ne treba očekivati velike pomake, barem dok ne prođu parlamentarni izbori u Njemačkoj, zakazani za 22. rujna, zatim izbori za Europski parlament u proljeće sljedeće godine, s kojima počinje i proces imenovanja novih čelnika europskih institucija.

Sljedeći europski izbori su posebno važni jer bi se i kroz kampanju i kroz rezultate izbora trebale dobiti reakcije javnosti na dosadašnji način rješavanja krize. Postoji strah da bi euroskeptične stranke mogle postati puno jače nego što su u sadašnjem sazivu Europskog parlamenta. Jedna od ideja da se na izbore privuče što veći broj birača jest da političke stranke u predizbornoj kampanji istaknu svoje kandidate za predsjednka Europske komisije. Na taj bi se način, po zagovornicima te ideje, uklonio glavni uzrok za sve slabiji odziv na europske izbore, jer ljudi naprosto ne znaju čemu služi njihov glas.

Među socijalistima se, iako još neformalno, kao najizgledniji kandidat za predsjednika Europske komisije spominje sadašnji predsjednik EP-a Martin Schulz, dok se među europskim pučanima još ne nazire osoba koju bi istaknuli.

Nakon izbora krenut će postupak izbora novog predsjednika i članova Komisije, koji treba preuzeti dužnost 31. listopada kada sadašnjoj istječe mandat. Krajem sljedeće godine mandat istječe i predsjedniku Europskog vijeća i visokoj predstavnici za vanjsku i sigurnosnu politiku. Tek kada se obave te promjene moći će se krenuti u ozbiljnije pospremanje zajedničke europske kuće u čemu će Hrvatska sudjelovati kao punopravna članica.