U što se Libija pretvorila nakon rušenja Gaddafija?

Libijskog lidera Gaddafija linčovala je masa 20. listopada 2011. godine, nakon građanskog rata koji je trajao deset mjeseci, a oni koji su digli oružje na vođu libijske revolucije vjerojatno su se nadali da će izgraditi bolje društvo. No, piše srbijanski Telegraf, stvorili su tvornicu smrti.

Bivši libijski predsjednik vlade Ali Zeidan pobjegao je iz zemlje nakon što ga je parlament smenijio. Njegov nasljednik je podnio ostavku manje od tjedan dana nakon postavljena, pošto su on i njegova obitelji bili meta oružanog napada.

Zastupnici s bombama

Sjevernokorejski tanker, “Jutarnja slava”, nelegalno je natočio naftu od pobunjenika na istoku zemlje i sigurno otplovio dalje, usprkos pretnjama vlade da će plovilo biti pretvoreno u “gomilu metala” ako pokuša napustiti luku: libijska mornarica je okrivila loše vremenske prilike za to što je propustila zaustaviti brod.

Policije stacionirane u Misrati, u zapadnoj Libiji, ozloglašene zbog nasilja i neovisnog djelovanja, pokrenule su ofanzivu protiv pobunjenika na istoku i postoji ozbiljna mogućnost da ovaj sukob preraste u novi građanski rat.

Otmice, ubojstva, pljačke, sukobi na ulicama, klanja, mučenja… dio su svakodnevice čak i u Tripoliju, srcu i prijestolnici države, navodi Telegraf. Prošle godine je otet čak i sam premijer Ali Zeidan. Obračuni vojske i ekstremista su normalna pojava. Zastupnici na zasjedanja skupštine sa sobom nose ručne bombe radi samoobrane. Sportaši igraju na ivici života i smrti: ako izgube, kreću na put bez povratka. Čak ni zapadni veleposlanici nisu sigurni: američki je već linčovan, a isto su pokušali napraviti i francuskom. Pripadnici milicija pljačkaju ljude, upadajući im u kuće i stanove, bez ikakvih pravnih posljedica. Silovanja ostaju nekažnjena. Kafići u kojima se okupljaju žene su mete bombaških napada. Prosvjednici zauzimaju vladine zgrade kad god im nešto nije po volji.

Rast ubojstava od 503 posto

Godine 2010. u Libiji je bilo samo 87 ubojstava; 2012. ih je bilo 525, što je povećanje od 503 posto! Istovremeno, broj pljački je skočio sa 143 na 783 što je povećanje od 448 posto!

Bez snažne središnje vlasti sa stvarnim moćima, Libija se doslovno raspada iznutra: točno tri godine od kako je Francuska odlučila da je za libijski narod najbolje da granatiranjem zaustavi ofanzivu Gaddafijevih trupa koje bi rezultirale gušenjem ustanka u Bengaziju. Njegovi spaljeni tenkovi i dalje su na putu, jer nitko ne nalazi za shodno da ih skloni.

Libija je propala država u kojoj ništa ne funkcionira, i u kojoj se ne zna ni tko pije ni tko plaća, navodi Telegraf.


 

Njihov izvoz je opao s 1,4 milijuna barela dnevno 2011. godine na samo 235.000 barela, koliko izvoze danas. Raznorazne milicije drže nezakonito i na svoju ruku oko 8.000 ljudi u privatnim zatvorima i tamnicama, a najveći broj koje su pustili priznali su da su bili mučeni. Nekih 40.000 ljudi u gradu Tavergi, južno od Misrate, izbačeni su iz svojih domova koji su potom uništeni, vjerojatno zbog podrške Gaddafiju.

''Što duže libijske vlasti toleriraju milicije koje djeluju bez ikakvih posljedica, to će kasnije biti teže da ih se natjera da odstupe i pokore se. Neprestano produžavanje rokova za njihovo razoružanje samo prolongira pustošenje koje sa sobom donose širom zemlje'', kaže Sarah Leah Whitson, direktorica organizacije Human Rights Watch zadužena za Bliski Istok i Sjevernu Afriku.

Dobro naoružani reketaši

Nažalost, milicije postaju snažnije, a ne slabije. Libija je zemlja oblasnih, plemenskih i etničkih gospodara rata koji su često samo dobro naoružani reketaši koji koriste moć koju imaju i odsustvo adekvatnih policijskih snaga. Nitko nije siguran: zapovjednik libijske vojne policije je ubijen u atentatu u Bengaziju prošlog listopada dok je u veljači u Derni ubijen glavni državni tužitelj; prethodno je, prosinca 2011., usred bijela dana izvučen iz svojih kola na ulici od strane naoružanih ljudi koji su zahtijevali da oslobodi njihovog prijatelja.

Ponekad motivi uopće nisu jasni; ubojstvo indijskog liječnika u ožujku moglo bi izazvati egzodus preko potrebnih 1.600 liječnika iz ove zemlje koji su došli u Libiju kako bi pomogli i od kojih zavisi praktično dobar dio zdravstvenog sustava.

Jedna od najzanimljivijih karakteristika trenutnih događanja u ovoj zemlji zapravo je ono što se ne događa: NATO države koje su entuzijastično pošle u rat kako bi navodno zaštitile interese tamošnjeg naroda, danas su potpuno nezainteresirane za ono što se zbiva. Barack Obama je kazao jednom prilikom da je ponosan na svoju ulogu u sprečavanju masakra u Bengaziju, ali je šutio kao zaliven kada su te iste milicije koje je pomogao otvorile vatru na demonstrante dok su prosvjedovali zbog njihovog prisustva u Tripoliju, ubivši 42 ljudi. Šutio je, navodi telegraf, kao zaliven kada su te iste milicije na djecu na ulicama Tripolija pucale iz protiv-avionskih mitraljeza.

 

Slučajno ili ne, upravo je sada na svjetlost isplivalo tko zapravo stoji između rušenja Pan Amovog zrakoplova iznad Lockerbiea 1988. godine, kada je stradalo 270 ljudi. Do sada je to bio najpoznatiji Gaddafijev zločin, ali je istraživanje Al Jazeerae nedvosmisleno pokazalo da on sa tim nema veze, niti libijski obavještajac Abdelbaset al-Megrahi koji je za to osuđen. Ovo je bilo djelo iranskih službi sigurnosti, i bilo je osveta za rušenje iranskog putničkog zrakoplova od strane američke mornarice ranije te godine.

Libijci se nemaju čemu nadati

Potpuno je jasno zašto je Zapad želio Gaddafija mrtvog: svakako ne zato što je bio basnoslovno bogati korumpirani diktator, već zato što je vodio svoju patriotsku pro-arapsku politiku, imao mnogo novca i radio suprotno njihovim interesima. Inače je prilično smiješno pretpostaviti da su Amerikanci srušili Gaddafija (a neki kažu i naredili njegovo ubojstvo) da bi uspostavili nekakvu sekularnu demokratski izabranu vladu, kada je glavni saveznik Amerike na Bliskom Istoku Saudijska Arabija: država crnja da crnja ne može biti.

Građanski rat između Gaddafija i pobunjenika prikazan je u zapadnim medijima kao sukob između dobra i zla, a ništa nije moglo biti dalje od istine. Gaddafi je bio zlikovac koji je uz to i demoniziran, dok su njegovi protivnici tretirani s velikom dozom naivnosti i nedostatkom skepse; niko se nije potrudio da ih malo istraži dok je rat trajao i zagrebe ispod površine. Nakon toga, zapadni mediji su jednostavno počeli ignorirati Libiju.

Libija je, navodi Telegraf, baš kao i Sirija, zemlja podijeljena iznutra. Bila je to za vrijeme Gadafija, ali je on uspijevao održati mir jer je znao bolje nego zapadni vlastodršci; danas je ta podjela otišla u ekstrem, nasilje i smrt.

Libijci se nemaju čemu nadati, osim desetljećima pakla koje su pred njima, piše Telegraf.