U lipnju 1992. posljednji je put vidjela oca koji je nestao na Buni kraj Mostara

Lipanj je za Draginju Unković, njezine dvije sestre i majku nekada bio mjesec radosti, a odavno već mjesec bolnih uspomena. U lipnju 1992. godine je posljednji put vidjela svoga oca Milenka Boškovića, koji je nestao na Buni u Mostaru i za čijim posmrtnim ostacima i danas traga. 

“Ovi dani nam baš teško padaju, 9. lipanj je tati rođendan, a sad je i taj kobni četrnaesti... Tuga. Svake godine u tom razdoblju naviru sjećanja. Sve polako tone u zaborav, ali tata nikako”, započinje priču za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Draginja Unković, koja točno tri desetljeća čeka bilo kakvu informaciju koja bi je dovela do posmrtnih ostataka oca Milenka, koji je nestao na Buni. 

Mirno živjeli u Mostaru

Draginja se prisjeća kako je njezina obitelj prije rata mirno živjela u Mostaru. Majka i otac su živjeli u Hodbini, a dvije sestre i ona već su se bile udale i rodile djecu.

“Kada bismo sa djecom došli u Hodbinu, to je za tatu bila najveća sreća”, kaže Draginja, dodajući kako su kao obitelj u proljeće osjećali da se “nešto sprema”.  

Govori kako su 13. lipnja majka, otac i baka iz Mostara došli u Nevesinje i da joj je to bilo posljednje druženje s ocem.

Otac je, prisjeća se Draginja, prenoćio jednu noć u Nevesinju, a sutradan rano ujutro se crvenim ‘fićom’ vratio u Hodbinu, kako bi donio još neke stvari iz kuće.

“Susje nam je ispričao da ga je vidio taj dan, malo su popričali i on je otišao prema Buni. Susjed mu je savjetovao da ne ide preko Bune, već da ide preko Stoca, ali tata k'o tata. Pričalo se da je zaustavljen na Buni i od tada više ništa ne znamo o njemu”, priča Draginja, koja je sa sestrom i djecom nekoliko dana nakon toga otišla u Srbiju.

Kaže kako danima nisu imale nikakve informacije o tome šta se događalo u Mostaru, ali su znali da se otac nije vratio u Nevesinje. 

Povratak u Mostar nemoguć

“Bili su to teški dani neizvjesnosti i tuge za našu obitelj, za našu majku, za nas sestre, za unučad koja nisu mogla da razumiju zašto nema djeda, zašto smo morali otići od svoje kuće”, govori Draginja, koja je sa svoje 34 godine tada bila svjesna da otac vjerojatno nije živ. 

Ona se prisjeća kako ih je otac savjetovao da idu a Srbiju kod rodbine, jer je, kaže, bio svjestan da u Nevesinju nema budućnosti, a da je povratak u Mostar nemoguć. 

“Baka je ostala u Nevesinju, a mamu smo povukli u Srbiju u kolovozu. Baka je ostala u nadi da nešto sazna, da čuje, ako se tata pojavi da ona bude tu”, priča Draginja. 

O ocu ima samo lijepa sjećanja, uspomene i fotografije. Opisuje ga kao dobrog i poštenog čovjeka, koji bi, da je ostao živ, danas imao 92 godine.

“On je bio oličenje čovjeka. Bio je dobronamjeran, vrijedan i radan. Ja sam bila jako privržena njemu i ne bih mu mogla naći nikakvu zamjerku prema porodici, ni djeci, a pogotovo je volio unučiće”, kaže Draginja i dodaje kako je radio u mostarskim “Putevima”, a sa majkom je obrađivao zemlju. 

Tih dana, sjeća se, otac je bio na godišnjem odmoru i prikupljao je dokumentaciju kako bi otišao u mirovinu, ali to nije dočekao. Obitelj s druge strane nije dočekala ni njega ni informacije o njegovoj sudbini. 

Neizvjesnost je najgora

“Jednom nas je samo pozvao jedan susjed i rekao da su nađeni ostaci i da su poslati na patologiju na VMA i da se sumnja da je tu i tata. Međutim, od toga nije bilo ništa. Informacije o ocu smo davali na svim mogućim glasilima, ali ništa”, kaže Draginja i dodaje kako čak nije bilo ni očevidaca koji bi nešto posvjedočili, ali da bi njenoj obitelji značilo da mogu makar dio kostiju ukopati.

Prema podacima Organizacije obitelji zarobljenih i poginulih branitelja i nestalih civila Nevesinja, na Buni je stradalo 29 osoba srpske nacionalnosti. 

Na Buni kod Mostara sutra će biti obilježeno 30 godina od stradanja Srba sa tog područja. 

Draginja i njena sestra planiraju da dođu. To je najmanje što za oca mogu da urade, kaže. 

“Koliko je neka potreba čovjeku da ode na to mjesto, toliko je teško. Trenuci su teški. Ne pada mi toliko teško kad odem na groblje mužu, jer sam svjesna da je tu. Ova neizvjesnost je najgora”, zaključuje Draginja.