U Drinu spušteno 3.000 ruža za 3.000 ubijenih Bošnjaka

U organizaciji Udruge " Žena žrtva rata " i " Višegrad 92“ danas je u Višegradu obilježena 27. godišnjica zločina nad Bošnjacima tog grada.

S mosta Mehmed paše Sokolovića u Drinu je spušteno tri tisue ruža za isto toliko ubijenih Bošnjaka. Položeno je cvijeće i proučena Fatiha ispred kuća „živih lomača“ u naselju Bikavac te u Pionirskoj ulici, gdje su 1992 godine pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“ pod vodstvom Milan Lukića, zatvorili a nakon toga žive zapalili više od 130 civila.

U kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici zapaljeno je više od 60 civila, uglavnom žena i djece. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju, imala je samo dva dana i nije uspjela dobiti ni ime.

Slično se dogodilo i naselju Bikavac. Esad Tufekčić u živoj lomači izgubio je cijelu obitelj.

''Izgubio sam suprugu, kćerku od pet godina, sina od dvije godine. Poslije 27 godina uzaludnog traganja nismo uspjeli pronaći ni najmanju košćicu. Životna mi je želja da dok sam živ nađem posmrtne ostatke kako bi ih mogao dostojno ukopati, da imam gdje doći, proučiti im Fatihu. Tu mi je izgorjela i punica, a jedina koja se spasila u toj lomači je moja svastika Zehra Turjačanin. Sve su to bile žene i djeca, nije bilo vojno sposobnih, i išlo se da se zatre sve što je muslimansko, da nestanemo s lica zemlje'', kaže Tufekčić.

Među stotinama bošnjačkih civila ubijenih na višegradskoj ćupriji, trebao je biti i tada 14-godišnji Azmir Šabanović. U posljednji trenutak njegov život je spašen.

''Ja sam 1992. godine bio zarobljen u osnovnoj školi točnije logoru „Hasan Veletovac“ . Tu je moj život zločincu Milanu Lukiću koštao 2.000 maraka i majka je to morala skupiti mada nije imala taj novac jer su noćima prije pljačkali i sve uzimali. Uspjela je skupiti uz pomoć jedne nane tako da je moj život otkupljen. Ovo mjesto na kojem sad stojim trebalo mi je biti posljednje stajalište na zemlji, a zahvaljujući mojoj majci, toj nani i drugim ljudima ja sa živ i tu sam gdje jesam'', ističe Šabanović.

Dodao je da redovno dolazi na obilježavanje godišnjice zločina.

''Tužnih 27 godina je iza nas i one će takve biti sve dok postoji višegradska ćuprija. Ovdje je počinjen najveći zločin za najkraće vrijeme i ova rijeka iznad koje sad stojimo je najveća masovna grobnica na svijetu'', smatra on.

Hedija Kasapović predsjednica Udruženja ubijenih i nestalih „Višegrad 92“ ističe da i nakon toliko godina nema pomaka u traženju nestalih.

''Jako je teško doći do grobnica, svake godine je ista priča koja se ponavlja iz godine u godinu, iz dana u dan, zločinci nisu svi procesuirani. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 27 godina i ostali, ali to su blage kazne, nagrađeni su za svoj zločin. Ovaj krvavi most i rijeka Drina su najveće grobnice na svijetu. S ovog mjesta poručujemo da jesmo za suživot, istinu i pravdu, ako se nađe ijedan dobar komšija da nam kaže gdje su posmrtni ostaci naših nestalih da bi se mogli identificirati i dostojno ukopati jer oni su svi imali svoje ime i prezime, a danas ih nema'', kazala je Kasapović.

Iz te udruge je najavljeno da će u narednim danima obitelji ubijenih posjetiti druga mjesta kako bi obilježili stradanje civila Višegrada.