Trideset godina najveće nuklearne nesreće u povijesti
Ukrajina će u utorak obilježiti 30. godišnjicu nesreće u Černobilu, najveće nuklearne katastrofe u povijesti koje je broj žrtava i dalje nepoznat, a posljedice još prijete zdravlju okolnog stanovništva.
Više od 200 tona uranija ostalo je u reaktoru koji je eksplodirao prije tri desetljeća, što izaziva bojazan od novih radiokativnih curenja ako sada već ostarjeli zaštitni betonski sarkofag popusti.
Međunarodni donatori sastaju se 25. travnja kako bi zatvorili financijsku konstrukciju za novi sarkofag, moderniji i sigurniji od postojećeg, koji bi trebao imati stogodišnji rok trajanja i tako nove naraštaje poštedjeti života u strahu.
"Novi zaštitni omotač", kako ga službeno zovu, gradi se od 2010. i sa svojih 30 tisuća tona trostruko je teži od Eiffelova tornja, a sa 110 metara nešto viši od Big Bena. Površina mu je kao u dva nogometna igrališta. Ove će godine biti polagano postavljen iznad mjesta katastrofe kako bi svojom čeličnom konstrukcijom zaustavio radijaciju i osigurao da se ostatak reaktora rastavi na siguran način.
Financijska konstrukcija za gradnju i postavljanje omotača zatvorena je, ali nije poznato tko će financirati njegovo održavanje nakon 2017. godine. Golemi kavez stoji 2,1 milijardu eura, a novac su osigurale Europska banka za obnovu i razvoj i 40 svjetskih vlada. Očekuje se dodatna donacija od 165 milijuna eura skupine G7 i Europske komisije, ali još 100 milijuna eura nedostaje.
Deset zatrašujućih dana
Reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil na sjeveru Ukrajine eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere nešto prije pola dva ujutro 26. travnja 1986. godine. Idućih deset zastrašujućih dana gorjelo je nuklearno gorivo, raspršujući oblake otrovne radijacije diljem kontinenta. Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija.
I dok su se na mjestu nesreće počeli razabirati razmjeri užasa, sovjetske vlasti javno su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle okaljati ugled sovjetske supersile u doba Hladnog rata.
Tek su idućeg popodneva evakuirali 48 tisuća žitelja Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji tri kilometra od elektrane.
Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje.
Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika.
Ali pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Oko 600.000 ljudi, koje će poslije nazvati "likvidatorima", a uglavnom su to bili vojnici, policajci, vatrogasci i državni zaposlenici, poslani su po naredbi Moskve da pomognu u gašenju požara, postavljanju prvog betonskog sarkofaga iznad uništenog reaktora te u sanaciji terena.
"Još se sjećam metalnog okusa u ustima dok sam prilazio Černobilu", kaže jedan od "likvidatora" Igor Magala. "Na početku nismo imali nikakvih informacija, sve je bilo strogo povjerljivo. Mislio sam da dolazim na tjedan, a ostao sam godinu".
On je bio zaposlenik elektrane i jedan od prvih koje su poslali u čišćenje. "Nije bilo zaštitne opreme, to smo dobili poslije". Trideset godina poslije, Magala (78), nešto teže hoda, ali se smatra srećkovićem zato što nije imao zdravstvenih posljedica. Najteže su stradali oni, a Magala nije bio među njima, koji su radili na krovu uništenog reaktora. "Njima su se elektronički uređaji raspadali od radijacije", rekao je.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća.
Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi. Posljednji je ugašen 2000. godine pod pritiskom Zapada.
Zona isključenja
Trideset kilometara oko elektrane u Černobilu uspostavljena je tzv. zona isključenja. Na području veličine Luksemburga gotovo da nema stanovnika, ali itekako ima života.
"Kada su ljudi otišli, priroda se vratila", kaže biolog Denis Višnevskij.
Razina radijacije u napuštenoj zoni do 35 puta je veća nego, primjerice, u Sjedinjenim Državama pa se mnogi pitaju kako je tamo bilo kakav oblik života moguć.
"Radijacije će biti još tisuću godina i uvijek će imati negativan utjecaj, ali izgleda da je taj utjecaj manji od ljudske intervencije", objašnjava Višnevskij.
Lokalna Crvena šuma, 10 četvornih kilometara borovine, brzo je odumrla zbog tla natopljenog radijacijom, a s njom su nestali glodavci, ptice i insekti. U zoni koju čuva vojska kako bi bivše mještane koji čeznu za svojim domom, znatiželjnike i turiste držala podalje od opasnosti, nema, naravno, niti domaćih životinja.
Vegetacija se, međutim, s godinama sama obnovila, a u zonu se vratile neke autohtone vrste koje su ondje obitavale prije katastrofe poput vukova, divljih konja i jelena.
Marina Škvirija, znanstvenica s ukrajinskog zoološkog instituta, upozorava da se zona isključenja ne može idealizirati i smatrati prirodnim rezervatom jer bioraznolikost nije ni približna područjima bez radijacije.
"Zona jest jedinstvena... ali nije raj za životinje", rekla je.
Višnevskij smatra da će bioraznolikost procvjetati s vremenom, kada se šuma dodatno proširi na ispražnjena polja. "Ovo je golema razlika, Černobil neposredno nakon katastrofe i Černobil 30 godina poslije. Ove životinje su vjerojatno jedina dobra stvar proizašla iz te strašne katastrofe", prenosi Hina.
