Tribine i mostarska inat kuća

Ovo ne vodi ničemu, reče mi prijatelj nakon što su jutros mostarski golubovi vijestonoše po ispucalom i grbavom mostarskom asfaltu prosule novo razilaženje mostarskih usijanih glava.

U mostarskoj vijećnici, ukradenoj školi i inat kući, propao je još jedan termin za porod rješenja ili bar za, izlizanu i ofucanu frazu - koju prati glađenje vijećničkih mošnji - približavanje stavova.

Oni iz Raja i iz Dženeta ionako sigurno žele doslovno kastrirati dječačiće iz Vijeća. Samo kad bi mogli, pa da visokim tonovima dotaknu bilo kakav dogovor.

I oni što su se približili, sad su se udaljili. I nova preslikana stranica se zatvara i otvara.

-Naša posla, odmahnuo mi je drugi prijatelj komentirajući spužvaste sposobnosti sarajevskog profesora kojeg su promili širokobriješkog alkohola pretvorili u navijača, a škriparska šaka u krvavu glavu.

I pomislim, sve uzor do uzora. Zbor na širokobriješkim tribinama ne razlikuje se nimalo od zbora mostarskih dječaka koji, kastrirane želje za dogovorom, odbijaju prijeći prag ukradene škole, spotičući se o spomenike. Nažalost, ne bi se razlikovali zborovi ni na drugim tribinama ni u drugim ukradenim školama ukrašenim spomenicima.

Mrtvi nikada nisu bili problem. Oni iz Raja i iz Dženeta ionako sigurno žele doslovno kastrirati dječačiće iz Vijeća. Samo kad bi mogli, pa da visokim tonovima dotaknu bilo kakav dogovor.

Ali, naša posla ne vode ničemu. Baš kao što ni smrt onih o čije se spomenike spotiču, nije dovela do ničega. Zanemarene su suze stvarne boli, a oni se potkusuravaju životima kao sličicama s nekog bezumnog ratnog prvenstva.

A stotine priča je ispisano o igranju mrtvima da se živi ne mrdaju s mjesta. Pisao sam da mržnja jednih, napaja mržnju drugih i postojanje mržnje opravdava postojanje svih tvorevina koje se slave, koje se proklinju i koje se sanjaju.

Pisao sam da ovakva Bosna i Hercegovina zemlja je koju voliš samo ako nešto mrziš i da Bosni i Hercegovini izmorenoj od ovakvog postojanja, ne trebaju nova prepucavanja onih koji bi trebali voditi zemlju naprijed.

Mislio sam pisati i o bezvoljnoj teti, koja me mrzi jer svako dva mjeseca mora u rubriku kartona koji me pretvorio u još jednu tužnu brojku, staviti potpis.

-To je to?, svaki je put pitam.

- To je to, svaki mi put kaže i zamrzi još više.

Umjesto radnih mjesta, treba nam valjda svima po jedno mjesto na tribinama. Zborovi kastriranih za dogovor su pretrpani. I to je to. Naša posla, koja ne vode ničemu.