Trebinjka na prvoj liniji u Afganistanu

Danica - Dada Đikov iz Trebinja jedina je žena na Balkanu koja se u posljednjih 11 godina bavi poslom 'handlera', vodiča pasa koji otkrivaju eksplozivne naprave, i jedina žena iz BiH koja je u Afganistanu bila na prvoj borbenoj liniji - preko žice, odnosno, van vojnog kampa Masumgar, domu talibana, u koji je poslana iz glavne baze u Kandaharu.

Ona je, u okviru kanadskog odreda snaga NATO pakta, 14 mjeseci bila najisturenija meta talibanskim napadima, a ispred nje je na metar do najviše desetak metara uvijek išao njen pas tragač za eksplozivom, koji kad otkrije eksploziv ispod površine zemlje, jednostavno sjedne na to mjesto i čeka nagradu.

"Ono što je najbitnije jeste da moj pas nikada nije omanuo i svako otkrivanje eksploziva uspješno je okončano, ali smo, s druge strane, znali upadati i u zasjede, oko mene su ginuli ljudi, pri čemu je uvijek trebalo zadržati samokontrolu i zdrav razum dok ne dođe kopnena ili zračna podrška koja nas je izvlačila", počinje priču ova neustrašiva djevojka, koja je od kolovoza ove godine, kada se vratila iz Afganistana, već uspjela završiti i Izraelsku akademiju za VIP body guarda u Makedoniji.

"Najprije sam, kao ljubitelj i uzgajivač pasa, uz koje je prohodao i moj jedanaestogodišnji sin, počela se baviti ovim poslom ovdje u Trebinju, a onda sam kao handler obišla sva nekadašnja bojišta iz proteklog rata u bivšoj Jugoslaviji, pa i liniju razgraničenja Turaka i Grka na Cipru, nakon čega je došla ponuda za Afganistan od Kanađana sa kojima sam i ranije surađivala. Prihvatila sam je brzo i spremila se za 72 sata, jer nisam imala mnogo vremena", objašnjava Danica Đikov za Nezavisne novine.

Nedostatak vremena da o svemu podrobnije razmisli, najvjerojatnije ju je i odvelo u kamp Masumgar, dom talibana, u Pandzvai distrikt, gdje je bilo nekoliko kanadskih kampova i u kojem je poginulo 157 Kanađana. Iako se danas uz osmijeh prisjeća tih dana, kaže da je od njih devetoro šestoro odmah odustalo, ali i od njih troje u komandi nitko nije vjerovao da je upravo ona handler, pa je čak ni u prve dvije, tri patrole nisu pozivali. Kada su se uvjerili u njenu sposobnost, tražili su da produži ugovor na dva mjeseca, pa je umjesto 12, ostala 14 mjeseci, a i njeni pretpostavljeni su joj kasnije i pismeno iskazali poštovanje.

"Od najtežih doživljaja koje sam imala u Afganistanu, izdvojila bih moj prvi izlazak preko žice kada je ispred mene iz zasjede iskočio taliban i počeo pucati, gdje me je, naravno, spasao pancir, jer je pribranost stigla sa zakašnjenjem od nekoliko sekundi, ali je zato reagirao moj kolega koji je pucao. Vrlo teško je bilo i moje prvo suočavanje sa bombašem samoubojcom koji se pred mojim očima raznio, ali su mi momci iz podrške s ranijim iskustvom kazali šta je u pitanju i upozorili me da idem u zaklon, koji mi je, zajedno sa pancirom, spasio život", kaže za 'Nezavisne' ova neustrašiva djevojka.

Spašavanje života jednih drugima, teški uvjeti u kojima su djelovali, gdje osim pancira teškog preko 20 kg, svaki vojnik nosi i svoje sljedovanje hrane i vode, koji se kod Dade zbog psa množio sa dva, što je težilo još oko 50 kg, kao i neuvjetna spavanja, održavanje osobne higijene, učinili su valjda da u ovoj Hercegovki svaki od njenih kolega prepozna istinskog heroja.

"Oni su meni pomagali koliko su mogli, ponijeli bi mi i dio tereta koji nosim i u svakom trenutku mi bili toliko dobri prijatelji da i danas održavam kontakte sa svima njima, od kojih me mnogi zovu u dalje zajedničke misije, ali ja čekam onu koja mi odgovara", ističe Dada, dodavši da su Kanađani najprofesionalnija vojska u kojoj je bila i sa kojom je dolazila u kontakt.

Na kraju podvlači da je jako ponosna na svoju afganistansku misiju, jer zna da je i direktno i indirektno spasila brojne živote i dala doprinos boljem i pravednijem životu u ovoj azijskoj zemlji.