Treba li nacionalno pitanje imati prioritet pred neriješenim osobnim pitanjem!?

Je li priča o nacionalnom pitanju važnija od priče o rješavanju osnovnog osobnog egzistencijalnog pitanja? Što je osnovno osobno egzistencijalno pitanje? To je mogućnost opstanka, pravo na život dostojan čovjeka, pravo na rad, pravo na plaću, pravo na zasluženu primjerenu mirovinu i mnoga druga prava koja iz ovih proizlaze.

Treba li nacionalno pitanje imati prioritet pred neriješenim osobnim pitanjem i ako ima, kako je moguće da ima? Može li čovjek praznog trbuha, izgubljenog dostojanstva, narušenog samopouzdanja uopće razmišljati o nacionalnom pitanju? Želi li?

Popeti se na Mount Everest i uživati u panoramskom pogledu s tolikih visina, a krenuti na put bez zaliha vode, hrane i ostalih potrepština? Nemoguća misija. Slično je s „monteverovskim“ nacionalnim pitanjem. U situaciji u kojoj prosječna bh. obitelj ima nezaposleno dijete, ili više njih, roditelj ili roditelji s bijednom mjesečnom plaćom koja i takva kasni iz mjeseca u mjesec, mirovinom za koju nikad nije sigurno hoće li i kad biti isplaćena, smatra se nerazumnim, nezrelim pa čak i balavim onaj čovjek koji tvrdi da je osobno pitanje, u navedenoj situaciji, važnije od nacionalnog. Taj je čovjek izgubljen. Ili nije on? Da nisu oni? 

Razum mu kaže da je njegova politika ispravna, ljudska i valjana, a okolina ga sputava, ušutkuje, blati i čini ludim i mahnitim.

I zaista, ne bi to ništa bilo čudno da ta okolina uživa sve materijalne i ine blagodati koje život može pružiti (i pruža nekima), ali je poprilično čudno, smiješno, nerazumljivo kad ta ista okolina jedva preživljava  mjesec, živi jadno iz dana u dan, prebire po kontejnerima, a zadnji put se dobrog i kvalitetnog obroka sjećaju samo s prošlog vjerskog blagdana kada su se opremili najfinijim i biranim jelima, ali naravno ulazeći u duboke financijske minuse koje će dugo otplaćivati svojim mizernim dohodcima.

Jasno mi je.. lako je teoretizirati o nacionalnom pitanju a bez brige o preživljavanju tekućeg mjeseca, a da ne kažem zadovoljenog narednog i narednih, pa čak i godina (ima takvih, na tv su stalno). Još lakše kad svoju djecu možete opremiti u školu zadovoljenih apetita u najboljoj i najkvalitetnijoj odjeći bilo zimske ili ljetne kolekcije. Još je lakše kad ih možete poslati na neki privatni, prestižni europski studij a da vas posebno i ne zabrinjava kako platiti ogromne godišnje upisnine, ta ima se, može se.. štedjelo i radilo se. Još je lakše kad nemate brigu gdje ćete djecu poslije teškog privatnog fakulteta zaposliti, jer ste se tijekom samog djetetovog studiranja pobrinuli osigurati hvalevrijednu instituciju ili poduzeće u većinskom državnom vlasništvu u kojoj će vaše dijete steći ogromno iskustvo a na korist nama i vama i cijele zajednice i društva.

I nije da ja nisam nacionalno opredijeljen i osviješten, naprotiv i dapače, ali ne mogu prihvatiti ovu surovu realnost da netko mora biti nezaposlen, drugi gladan, treći i jedno i drugo a sve pod krinkom i izlikom neriješenog nacionalnog pitanja. Netko nas laže. Obmanjuje. Netko nas zavarava. Mi nasjedamo. Iz godine u godinu. Sad već iz desetljeća u desetljeće. Znamo i tko. Gore navedeni, s riješenim osobnim financijskim stanjem. Tako na koncu vidimo i razumno zaključujemo da tek s riješenim osnovnim osobnim egzistencijalnim pitanjem možemo raspravljati o nacionalnom pitanju. Sve je lakše zadovoljenih fizioloških potreba. Upitajmo A. Maslowa.

Svjestan da je samo kompromis ono što jednu zajednicu može održavati zdravom i stabilnom postavljam pitanje i upućujem sugestiju – zašto ne rješavati oba pitanja, i osobno i nacionalno, istodobno?! Znajte da vam je dušmanin onaj koji kaže da je isto nemoguće.

Osim ove sugestije i pitanja, još jedan prijedlog neće biti na odmet.

Što kažu osviješteni (a uglavnom lažni) nacionalisti u parlamentarnim klupama, ministarskim foteljama, savjetničkim uredima koji imaju riješeno egzistencijalno pitanje o jednoj zamjeni mjesta.

O tome da oni bez posla, bez kruha, bez perspektive, a sa više znanja i obrazovanja od gore spomenutih, nakratko zasjednu u njihove udobne fotelje, klimatizirane urede, njemačke limuzine visoke klase… dajmo i njima da vide i osjete kako je uživati nezasluženu ogromnu plaću a na plećima izmučenog naroda.

Što misle o tome da narednih 20 godina prioritetno pitanje bude samo ekonomija, gospodarstvo, obrazovanje, zdravstvo, mirovinski sustav, a na uštrb nacionalnog pitanja.

Onda nakon tih 20 godina podvući crtu i rezonirati koji nam je period bio bolji, ovaj, trenutni, 20.godišnji demagogije i manipulacije, laži i prevara ili ovaj predloženi 20. godišnji podizanja životnog standarda.

Zaključimo... Svaki puta kada vam bude rečeno da je nacionalno pitanje temelj svih temelja shvatite da ste predmet sprdnje i subjekt obmane, shvatite da taj ''ideolog'' nema financijskih poteškoća, nema kredita, nema dugova, nema minusa.

Nacionalno pitanje se može riješiti, vrlo lako, a da sve uključene strane budu i zadovoljne i zadovoljene. Njima, pohlepnicima, jednostavno to nije u interesu.

Koliko dugo još  možemo trpjeti ovu torturu??