Tuzlanski aerodrom: U petom mjesecu trudnoće čekala 17 sati bez hrane i vode

''Za trudnicu koja u petom mjesecu nosi blizance i sa bebom od nepune dvije godine, uvjeti su bili nehumani, činilo se kao da su namijeneni za najveće kriminalce svijeta'', uznemireno je počela svoju ispovijest 32-godišnja Mirela Gerzić, koja je prilikom povratka iz Njemačke, na tuzlanskom aerodromu doživjela niz neugodnosti.

Ponašaš li se ovaku u Njemačkoj?

Naime, ova žena, u petom mjesecu trudnoće, vraćala se u BiH. Međutim, zbog toga što je njen dvogodišnji sin rođen u Njemačkoj, službenici na aerodromu su ga smatrali strancem, te su ih oboje odvojili u posebnu, vrlo neuvjetnu prostoriju, u kojoj su trebali sačekati rješenje pitanja ulaska u Bosnu i Hercegovinu.

Umjesto da se ta procedura vrlo brzo riješi, prema njenim riječima, drama je potrajala više od šesnaest sati.

''Sa mnom je bila još jedna žena sa bebom od godinu dana. Pod ključem u 5 kvadratnih metara, ako ih i toliko ima, bez vode, bez hrane i sa prozorom kojeg je nemoguće otvoriti. Zbog svih događaja vezanih za pandemiju koronavirusa nismo mogli prije doći. Živim u Njemačkoj i dijete mi ima staru njemačku putovnicu. Dolazim tu jer mi je majka teško bolesna i naravno nakon dužeg vremenskog perioda odlučila sam da je posjetim. Ne bih se odlučila na taj potez u drugom stanju i sa malom bebom da nije provjeren na aerodromu i potvrđen od strane Veleposlanstva BiH moj ulazak u ovu državu. Ni mene, kao ni ovu ženu iz Nizozemske nisu pustili, jer i ta beba ima stranu putovnicu. Isti taj dan je donesena odluka da mlađa djeca do 14 godina mogu da uđu sa roditeljima koji imaju bh. državljanstvo. Stižem na aerodrom, predajem putovnice i nisam ni slutila da ću se susreti sa takvim ophođenjem. Službenik na aerodromu visoko u zrak podiže naše putovnice dok iza mene stoji veliki broj ljudi i pita me ima li dijete drugu putovnicu?", priča Gerzić.

Tvrdi kako se sa takvim drskim stavom nije susrela tijekom života.

"Pokušala sam mu objasniti da je sve provjereno, a on je rekao: Gospođo, ne možete proći, okrenuvši se svom kolegi kojem je dobacio: Evo je još jedna. Baca moje putovnice tamo nekoj kolegici koja stoji pored mene i kaže 'sklonite se desno'. Spomenula sam da je razlog mog dolaska loše zdravstveno stanje moje majke i da je sve potvrđeno za siguran ulazak u zemlju, a on mi je na to rekao: 'Vi niste ni prva, a ni zadnja koja je danas ušla. Nema šanse. Znate li vi gdje ste došli? Zašto putujete ako ne razmišljate?'... Na taj način da razgovaraju sa ženom koja ima dijete pored sebe je dno dna. Zaključali su me u neku sobu sa bebom, ne znajući još uvijek da se u drugoj sobi pored nalazi pod ključem i druga majka sa malom bebom. Nakon izvjesnog vremena, primijetili su da me čekaju roditelji ispred. Pustili su ih da uđu unutra i tu mi jedan policajac izašao u susret, barem da se pozdravimo, jer on nije siguran hoće li nas vratiti nazad za Njemačku. Nakon deset minuta ušla je u prostoriju policajka koja je kazala: 'Zašto ste vi tu? Tko vas je pustio? Izađite napolje! Kako vas nije stid! Ponaša li se u Njemačkoj? Ovdje nitko ne može da uđe osim prolaznika i putnika. Pokupite svoje stvari i napolje!'. Tim riječima žena postupa prema ljudima koji su blizu šezdesetih godina. Smatram da je to stvarno sramotno i bez morala. Na takvim pozicijama da nas ljudi predstavljaju, to nema smisla", nastavlja svoju ispovijest vidno uzenmirena Mirela.

Gdje ću bježati?

Gerzić je spremna ovo iskustvo pretvoriti i u sudski epilog, te je za Oslobođenje potvrdila kako razmišlja o pokretanju tužbe.

"Razmišljam o pokretanju tužbe, kao i ova druga žena koja je proživjela isto iskustvo. To je horor, u petom mjesecu trudnoće sjedim na stolici od 06:30 do 22.00 sata sa mojom bebom. Prišla nam je jedna policijska službenica govoreći kako možemo preći u jednu sobu jer tamo ima krevet koji je prazan. Moje dijete nije jelo, nije pilo, a nije ni spavalo. Pitala sam mogu li roditelji da mi unesu hranu jer nisam cijeli dan jela. Pristali su. Donijeli su mi od roditelja nešto preko vrata. Nas dvije su sa bebama stavili u jednu sobicu sa dva kreveta na kojima posteljina nije bila promijenjena najmanje pola godine i stolica koja je bila sva slomljena. Užasno stanje. Zidovi su bili prošarani, prozor se nije mogao otvoriti, kablovi su visili iz zida, kao u zatvoru, logoru... To je bilo sedamnaest najdužih i najružnijih sati u mom životu jer sam morala svom malom sinu priuštiti da to sluša. Da mi se nešto dogodilo ne bih mogla prozor otvoriti. Nakon par sati ušao je neki security i pitam ga zašto smo pod ključem jer mi nismo kriminalci, a on mi na to kaže: 'Tko nama garantira da vi nećete pobjeći?' Gdje da bježim, bez dokumenata koje su mi oduzeli? Nitko nam se nije obratio s ljubaznim tonom."

Njeno psihičko stanje se pogoršalo, a podijelila je kako su i njeni roditelji ovu nesvakidašnju situaciju doživjeli traumatično.

"Moja majka koja je onkološki pacijent, došla je iz Sanskog Mosta do Tuzle kako bi vidjela svoju kćerku i unuče. Moj otac je cijelu noć pio lijekove jer ga je cijela ova situacija dodatno potresla. Ovo ne bih poželjela nikome. U 21. stoljeću nas ne bi trebali ljudi ovako tretirati", zaključila je Mirela u razgovoru za Oslobođenje.

Taj dan, kako Gerzić tvrdi, vraćen je i mušakarac iz Dortmunda koji nije imao potvrdu o negativnom testu na koronavirus. Prema njenim riječima, do kasno u noć je molio da ga puste, ali to nije bilo učinjeno. Već narednog jutra bio je vraćan u Njemačku.

Mirela Gerzić je odlučila ovu priču podijeliti s javnosti, pa je s tom namjerom dostavila i snimke prostorije u kojoj je bila primorana boraviti.