Tko to može (mora) platiti? I niđe ovo nema

Prođe već 15 dana od famoznog, nezampaćenog snijega u Mostaru, ja stojim na balkonu, gledam tu bijelu pošast i na pamet mi zbrda, zdola padaju svakakve stvari. Nisam od onih koji su baš vični pisanju, ali rekoh da ih podijelim s nekim 'ko možda razmišlja o nečemu osim o kladionici, kavi ili susjedi Aniti s trećeg sa velikim znate već čim.

Stoji tako ispred zgrade nekih pola metra snijega, ulica mi, iako živim maltene u centru grada, još uvijek nije očišćena, čeka se valjda jugo, kiša i dragi Bog da sredi situaciju. U isto vrijeme sporedna ulica Ljube Bešlića, odnosno ona u kojoj nam gradonačelnik živi, je uredno sastrugana do asfalta, valjda da se Q5 ne muči sa izlaskom na glavnu cestu.

Međutim, ne muči mene Ljubo, niti ja smatram da je on kriv za sve. Dovoljno je napadan ovih dana, dijelom s razlogom, a dijelom i bez njega. Mene muči druga stvar, mene muči 'ko će ovo sve platiti? Da, dobri stari novac, lova, kinta, money, pokretač svega i svačega, to mene muči, piše nam čitatelj u mailu.

Pitate se možda zašto? Ja sam mali čovjek, kao i većina vas uostalom, zašto bi mene to mučilo? Pa evo, postoji bar nekoliko vrlo jednostavnih razloga. Postavlja se i pitanje troškova angažirane privatne mehanizacije, bez koje bi, ruku na srce, vjerojatno i dan danas bili zatrpani i neočišćenih cesta. O kolikom se iznosu radi? Tko to može i mora platiti? Pri tome nimalo ne umanjujem vrijednost njihovih radova i neupitnu korisnost istih.

Ne umanjujem trud tih vrijednih ljudi koji su vozeći danonoćno teške strojeve nastojali osigurati minimum uvjeta za promet Hitne službe, HGGS-a, GSS-a i ostalih junaka ovog vremena. Ne, ti ljudi su odradili posao i za isti njihove firme trebaju biti plaćene. Pitanje je samo kako i tko će to platiti? Grad? Županija? Mi svi preko nekih nameta?

Naime, netko, odnosno neka firma, svake godine ili svakih nekoliko njih uredno dobije natječaj za održavanje cesta, i to sigurno ne za male novce. I onda bi kao ta firma trebala održavati naše prometnice što se ono kaže „i u dobru i u zlu“. Znamo da ih ni u dobru ne održavaju kako treba, a sada smo bili svjedoci kako se to radi i u onom gorem trenutku. E sad, ako je netko dobio xyz KM-a za taj posao i nije ga odradio, onda bi bio red da vrati taj isti xyz iznos za neodrađeni posao, pa da se onda te pare daju onim firmama čija je mehanizacija odradila posao u ovom nevremenu.

Dakle, moje pitanje je da li će se tim firmama naplatiti penali za neodrađeni posao čišćenja cesta? Ako da, da li će to biti simbolična svota, jer firma „rodijak und jaranen“ dobro podmazuje strateške pozicije, ili će netko napokon imati muda stvar istjerati do kraja i oderati ih do gole kože, otjerati ih u stečaj kad su nesposobni, kao što i jesu? Živi bili pa vidjeli!

Drugi problem koji nije riješen ni nakon 15 dana jesu pojedina naselja u gradu Mostaru koja su zaboravljena od svih koji žive „malo niže“. Svjedoci smo protesta stanovnika Mazoljica i Šehovine, te njihove borbe za čišćenje (i) njihovih ulica. Slična stvar je i sa Panjevinom, Đikovinom ili vrhom Cima.

Da li ti ljudi stvarno nakon 15 dana samo sa sankama mogu u grad i na posao? Jesu li oni manje vrijedni od stanovnika grada u Titovoj ili na Aveniji. Živimo li u istom gradu? Plaćamo li iste komunalije i iste razno razne poreze prilikom registracije vozila? Očito su neki građani drugog reda, makar ih se ne razdvajalo po vjeri, naciji, nego po nesretnom izboru mjesta stanovanja.

Da li će nastava početi sutra, 20.02. ili ne? Ni Hamletovo biti ili ne biti je lakše dobilo odgovor od ovoga pitanja. U trenutku pisanja ovog teksta (nedjelja, 19.02. u 18 sati) još uvijek se ne zna da li ćedjeca u našoj županiji / kantonu sutra krenuti u školu ili ne. U jednom od proglasa koji je objavio stožer CZ-a našeg grada se između ostalog kaže da su (sada parafraziram, ali bit je tu) „profesori, nastavnici i ostalo prosvjetno osoblje dužni osigurati djeci nesmetani i siguran pristup školama“.

Kako se u našem gradu pločnici, oliti trotoari tek polako počinju nazirati, već vidim grotesknu sliku armije nastavnika, profesora, pedadoga i direktora kako ustrajno i smjerno „lopataju“ ulice, trotoare i školska dvorišta.

Ili da odem u krajnost, pa da zamislimo scenarij gdje se od svakog učenika traži ruta kretanja od kuće do škole, pa se iste namjenski čiste. Naravno, ukoliko se dijete ne pridržava zadane rute, valjda mu se smanjuje ocjena iz vladanja ili šta li već.

Pitanja su tu, da li ćemo i kada čuti odgovore, ostaje da se vidi. Za djecu ćemo već sutra sigurno znati da li sutra idu u školu!? Ništa čudno, ovaj grad je znao donositi proračun za tekuću godinu u drugoj polovici 12-og mjeseca, pa zašto i ovo ne bi odgovorili retroaktivno.

Ova gore pitanja će ipak, barem vjerujem da će biti tako, ostmati dobrim dijelom neodgovorena, ili barem ne javno, da ne bi nepotrebno „uznemiravali javnost“, a kazni, kao i do sada, neće ni biti. Daj Bože da se varam, ali živimo u takvom gradu, u takvoj državi da se samo mogu zapitati "Tko to može platiti?" ili što reče jedan moj prijatelj "niđe ovo nema", zaključuje se u pismu čitatelja.