Teško vrijeme za matore, prijatelju moj

Gledajući prvo javno, dulje obraćanje predsjednika Federacije nakon oslobođenja, čovjek ne može a da se ne oduševi u kakvoj mi to idiličnoj tvorevini živimo i kakvi nas to produhovljeni da kažem i nadnaravni lljudi vode i predstavljaju. Emisija naziva Pošteno, donijela je prvi intervju sa Živkom Budimirom, gdje smo kroz razgovor premijera i voditeljice pune razumijevanja uvidjeli i dobili poprilično novu i zanimljivu federalnu sliku, koju plaćamo. Netko sliku, netko politiku. Pošteno.

U dobrom društvu vrijeme proleti, te tako i nama spomenuti dvojac pruži ugodnu i zanimljivu večer.Večer kad vam otvore oči i vi vidite i shvatite ono što ste mislili da shvaćate iako to što shvatite nije jasno shvaćeno, i na kraju ostaje za shvatiti da nikad i nećemo biti shvaćeni. Ono što se provlačilo kroz intervju jeste ta neka duhovna boja, koja je ozarila lice našeg predsjednika i izvela ga na pravi put u svim problemima i nedaćama koje su ga snašle na putu do, a i u, kazeno popravnom domu Mostar. Bilo je teško, bez sumnje,  ali on kao stari i istrenirani vojnik, naviknut na sve uvjete, uspio je,odupro se, izdržao i  preživio mjesec dana zatvorske ćelije. Mašala. Od prvog do prvog, mnogima ne uspije.

Čvrsto i nepokoreno biračko tijelo

Osjeća se dobro, nevino, nema namjeru ići u osvetničke pohode i čak onako odmoran i svjež kaže pronašao vrijeme za školsku lektiru te iznova, sav ushićen, pročitao Anu Karenjinu, dok za Zločin i kaznu ipak nije bilo dovoljno vremena. Ono što je privuklo pažnju, jeste komentar u kojem na pitanje voditeljice o daljnim planovima i budućnosti njegove friško osnovane stranke, te upitom o popularnosti, obzirom kako znamo da je Draganu Čoviću, vodećem među političarima s brojem kaznenih prijava, proporcionalno rasla i popularnost, Budimir skromno potvrđuje kako je eto to i kod njega slučaj. Što preko raznih lista, što osobno, što telefonom, što preko facebook stranice, stranka Pravde i Povjerenja postala 'must have' i eto sa svih strana ljudi poludjeli za članskim iskaznicama. Zaista, postojanjem ovog našeg čvrstog i nepokorenog biračkog tijela, pomisliš si ponosno, sve sam katolik do katolika, okrećući drugi obraz, izvrćući drugi džep, mi zapravo svjesno,doduše ne tako savjesno, tonemo dublje i dublje.

Kako lijepo objasni predsjednik, narod voli mučenike, izgleda eto i zaista nema drugog logičnog objašnjenja da narod pored mučenika voli i mučenje, a s mučenjem evo sa sigurnošću možemo potvrditi, ne oskudijevamo.

Kako je Potjeh tražio istinu

O mučenjima i mučenicima se ovog tjedna dosta propovijedalo. Pale su presude, i iako još sami među sobom nismo usuglasili tko su mučeni a tko mučitelji, vjerojatno nikad i nećemo, kosti su to koje nam s vremena na vrijeme bace oni odlučni kako bi bili sigurno da u nama još uvijek tinja ta svjećica nacionalizma. Gladni kakvi jesmo rastrgnemo jedni druge svaki put. Ubijamo se iznova, krvimo komentarima, bodemo prigovorima, odgovorima, stišćemo zube i pjevamo pjesme pravde, uvjereni da je ona baš uvijek na našoj strani.

Privuklo se eto neko vrijeme u kojem istine više i nema. U koje, baš i kao u vrijeme nesretnog Potjeha, kad god dođemo na trag istini, nekoj jasnoj i čistoj misli, pojavi se bijes i ponovno vraća ono lažno, ono nestvarno. Ponovno izlaze ljudi na ulice, s pogrešnim ciljevima, pogrešnim pjesmama i pogrešnim motivima. Djeca, spremna i odlučna, razbijaju stakla i slike jedne zemlje koja je nekad svoju mladost nosila kao ponos, a sad iza nje ostavlja krvave mrlje, ispijene boce i ne tako svijetle budućnosti.

Uloge su davno podijeljene

Kod nas nekako, naviknuti na suprotno, to vijeme koje odmiče kao da samo potpiruje vatru i kao da samo odgađamo onaj neizbježni krah političke tvorevine u koju, budimo realni, više nitko ne vjeruje i koju svatko dio po dio vuče na svoju stranu. Zaista, teško vrijeme za matore i iako su uloge davno podijeljene nitko ne ide svojim putem.

Ono pozitivno se rasprsnulo negdje u sredini, (ne)izborom i (ne)pristajanjem još uvijek nesigurni odustajemo li, ili idemo dalje, u ovom trenu ono na čemu sa sigurnošću jedino možemo biti zahvalni jeste velik broj klasika ruskog realizma. Prilike su takve da će nam trebat, a i nije da domaćeg uopće imamo na vidiku.