Teorija razbijenih prozora

Sociolozi James Q. Wilson i George L. Kelling su 1982. u sociologiju uveli teoriju razbijenih prozora. Na temelju ove teorije izvedene su brojne studije, a napisano je i nekoliko znanstvenih djela koja ju dokazuju.

Teorija razbijenih prozora govori: negdje u nekom gradu postoji zgrada na kojoj je razbijeno par prozora. Ukoliko ove prozore nitko ne popravi i oni ostanu razbijeni, postoje veće šanse kako će vandali razbiti i ostale prozore. Nakon određenog vremena, u tu zgradu će se i provaliti, a ukoliko nitko u njoj ne stanuje, netko će se i bespravno useliti.

Ova teorija daje i primjer pločnika: neka osoba baci smeće na ulicu. Ako to smeće nitko ne pokupi, ostali ljudi će početi bacati smeće, tako da će nakon nekog vremena ta lokacija postati smetlištem.

Kelling je svoju teoriju dokazao na primjeru New Yorka. Najbenigniji vid vandalizma u tom gradu su bili grafiti. Na poziv gradskih vlasti, Kelling je odredio podzemnu željeznicu kao područje u kojem se grafiti više neće tolerirati. Nakon stalnog čišćenja grafita, podzemna željeznica se prestala vandalizirati na ovaj način. Uspjeh ovog eksperimenta je potaknuo kasnijeg gradonačelnika Rudolpha Giuliania na usvajanje teorije koja je bila komplementarna s njegovom strategijom nulte tolerancije s ciljem iskorjenjivanja kriminala. Nulta tolerancija je podrazumijevala rezanje kriminala u korijenu; prekršaji poput „švercanja“ u podzemnoj željeznici, opijanja ili uriniranja na javnom mjestu su se počeli kažnjavati maksimalnim kaznama koje je zakon dopuštao za takvu vrstu prekršaja.

Naknadna studija je pokazala kako se stopa kriminala u tom američkom velegradu drastično smanjila nakon uvođenja ovih mjera.

Kako se ova teorija odnosi na Mostar?

Teorija razbijenih prozora ne znači konkretnu devastaciju nekog objekta. Ona se odnosi na svaki vid destruktivnog ponašanja čija se stopa povećava ukoliko se tolerira. Policijsko i pravosudno toleriranje vandalizma ili opijanja maloljetnika u Mostaru je dovelo do paleži automobila, premlaćivanja, obračuna vatrenim oružjem i navijačkih nereda.

Britansko pravosuđe i vlast su se osvijestili nakon posljednjih nereda u Londonu. Tolerancije prema izgrednicima nije bilo. Najbolji primjer tome je djevojka koja je za vrijeme nereda iz trgovine ukrala nekoliko vrećica čipsa i sok – dobila je osam mjeseci zatvora uz obvezu društveno korisnog rada. To se može činiti prestrogo, ali sama vrijednost ukradene robe nije presudna. Presudan je čin krađe. Tako i u mostarskom slučaju nije bitna vrijednost automobila, već sam čin paleži.

Primjer Mostara je obrnut od britanskog i američkog - kad policija u potpunosti uradi svoj posao, tad zakaže pravosuđe. Česti su primjeri kriminalaca koje policija uhvati na djelu, ali se ubrzo nađu nazad na ulici. Takav rad pravosuđa je poziv svima na nepoštivanje zakona.

Samo striktno i beskompromisno provođenje zakona za sve oblike prekršajnih i kaznenih djela, te adekvatno kažnjavanje istih, može vratiti osjećaj sigurnosti među stanovnike Mostara. U suprotnom se može očekivati eskalacija vigilantizma tj. uzimanja pravde u svoje ruke, što je bilo jedan od najčešćih predložaka za western filmove.

Nažalost, u Mostaru je sve više „razbijenih prozora“ koje nitko ne popravlja.