Sva priča završila 1994. - Nikada nisu pronašli posmrtne ostatke ubijenih u Grabovici

Čak 29 beba prije navršene godine dana života nestalo je u Bosni i Hercegovini tijekom rata, dok se još uvijek traga za 373 maloljetne osobe. Za one koji rade na pronalasku nestalih, najteži je susret s roditeljima koji ni tri desetljeća nakon rata ne odustaju i ukopavaju dio po dio svog djeteta, dok je informacija o potencijalnim masovnim grobnicama sve manje, ali i živih svjedoka.

'Dva puta sam ga kopala''

Remzija Gurdić nikada nije kompletirala posmrtne ostatke sina Mehrudina koji je ubijen s nepunih 17 godina u genocidu u Srebrenici. Majka Remzija je dio njegovih posmrtnih ostataka pronašla u masovnoj grobnici u Kamenici, mjestu gdje su pronađene brojne grobnice žrtava ubijenih na području Srebrenice i okoline. Prepoznala ga je po kaišu i patikama.

''Dva puta sam ga kopala – 2011. i 2022. godine – ali još ga nisam ukopala. Još mu glava nije ukopana. Ubijen je kod tvornice akumulatora u Potočarima dok je mene tražio'', priča Remzija.

Na tisuće stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare u srpnju 1995. kako bi potražili zaštitu u bazi Ujedinjenih naroda. Mehrudin nije spašen i jedan je od 917 djece nestale tijekom rata, a njegova majka ostala je bez supruga i još jednog sina.

Presudama Haškog tribunala je utvrđeno da je na području Srebrenice ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka tijekom srpnja 1995. godine, dok su tijela nekih od njih pronađena u više masovnih grobnica. Među njima je do sada ekshumirano 445 djece i maloljetnika, kažu iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH).

Oko 150 djece ekshumirano je s područja Donjeg Podrinja – Vlasenice, Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Šekovića, koja su ubijena prije genocida.

Za oko 1.000 osoba s ovog područja se još uvijek traga, među kojima je još djece.

“I dalje se najveći broj nestalih maloljetnika traži u Donjem Podrinju, točnije 113 osoba mlađih od 18 godina, kao i u Gornjem Podrinju gdje tražimo još uvijek posmrtne ostatke 83 djeteta“, kaže Emza Fazlić, glasnogovornica INO-a BiH.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže da je veliki broj djece i maloljetnika ukopan u Potočarima, a među njima i beba Fatima Muhić.

“Po našoj evidenciji, još dvije bebe se traže... Jedna beba je ubijena pred nama kada smo trebali da idemo autobusima iz Potočara. Vojnik ju je uzeo jer je plakala, i ubio. Za drugu smo čuli da je ubijena po rođenju u Potočarima. Mi smo o tome pisali Sudu BiH i Haškom tribunalu. Za tom djecom se još traga“, kaže Subašić.

Oko 7.600 nestalih u BiH, 373 djece

Istražitelji i danas tragaju za oko 7.600 nestalih u BiH, među kojima je 373 djece, ali je potraga uvjetovana nedostatkom kvalitetnih informacija o lokacijama grobnica, navode iz Instituta. Izazov u potrazi za nestalima je i manjak istražitelja. Trenutno njih 15 radi ovaj posao.

“Što nije ni izbliza dovoljno za jedan ovako težak i složen posao koji se i dalje predano obavlja čak tri desetljeća nakon rata. Potrebno je mnogo znanja i vještina kako bi se ovom poslu uopće pristupilo, a sve okolnosti dodatno otežavaju rad istražitelja na terenu“, ističu iz Instituta.

I u Sanskom Mostu postoje svjedočenja o bebi ubijenoj po rođenju.

Sadmir Alibegović, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most, kaže da je na području ove općine ubijeno 47 osoba mlađih od 18 godina, među kojima dvije bebe od nepunih godinu dana.

“Najviše ih je stradalo od granata u kućama i dvorištima gdje su se igrali. U Drvaru, u logoru 'Kamenica', jedna naša žena se porodila, a vojnik je dijete ubio. Tome je svjedočio jedan logoraš. Majka i otac su ubijeni kasnije. Nitko od ove obitelji iz Hrustova nije pronađen“, kaže Alibegović.

Najmanje 15 članova obitelji Merdanović, od kojih su većina bili žene i djeca, ubijeno je 31. svibnja 1992. u garaži u Kukavicama, zaseoku Hrustovo na području Sanskog Mosta, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske počeli vikati i pucati po garaži, a zatim i u uspaničene civile koji su pokušali izaći napolje, navedeno je u više presuda Haškog tribunala.

Kod Ključa su, kako je ranije za Detektor ispričao Amor Mašović, bivši član kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, tokom ekshumacije otkrili da je – na tijela 77 ubijenih u jami “Lanište 1” – bacan otpad.

Mašović je opisao da su izbacivali smeće i spustili se na dubinu od oko 18 metara, gdje je pronađen novi sloj žrtava i u njemu dodatnih 111 tijela. Pronašli su i cuclu bebe za koju su znali da je – sa bratom, četverogodišnjim Almirom, majkom Besimom i još članova Džaferagić – ubijena u Biljanima 10. jula 1992. godine.

“Uplašili smo se da tijelo te bebe, nakon što je pronađena majka, brat i ostali članovi obielji, jednostavno nije bilo u jami. Zadnjeg dana, kada smo već strahovali da smo možda s otpadnim materijalom izbacili to sićušno tijelo, otkrili smo posmrtne ostatke četveromjesečne Amile Džaferagić”, kazao je Mašović.

Tijekom rata je u Prijedoru ubijeno 102 djece. Prema podacima Udruženja “Izvor“, na području ovog grada se još traga za još 32 maloljetne osobe.

“Aktivnosti na pronalasku djece nisu prestale, samo je problem manjak informacija. Konstantno se radi na pronalasku djece u Zecovima, gdje ih je više ubijeno. Za ove pojedinačne slučajeve je malo teže. Možda su negdje i ekshumirani pa se nalaze pod N.N. [neidentificirane osobe], nikada se ne zna“, kaže Seida Karabašić, predsjednica Udruženja “Izvor“.

U Zecovima, zaseoku Gradina, u napadu Vojske Republike Srpske 25. srrpnja 1992. godine, ubijeno je 18 djece za kojom se i danas traga. Najmlađe ubijeno dijete imalo je dvije godine, a najstarije 17 godina. Fikretu Bačiću je tog dana ubijen veliki broj šire porodice, supruga i dvoje djece – Nermina, koja je imala 12, i Nermin, šest godina.

“Ja i preživjeli članovi obitelji aktivno radimo i surađujemo sa SIPA-om, istražiteljima, Institutom. Plaćali smo neke informacije, dali smo jedan dio novca, ali se ispostavilo da su te informacije bile lažne“, kaže Bačić za Detektor.

Za zločin u zaseoku Gradina i selu Zecovi pred Sudom BiH osuđeno je pet osoba na 59 godina zatvora. Trojica osuđenih su u bijegu.

Sva priča završila 1994. godine

Iz Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske navode da je danas teško doći do informacija o nestalim osobama, naročito od svjedoka, s obzirom na to da je od kraja rata prošlo gotovo 30 godina. Navode da se na spisku nestalih Republike Srpske nalazilo 31 dijete. Od tog broja, 22 djece je identificirano, a za posmrtnim ostacima devetero njih još se traga.

“Najviše nestale djece je prijavljeno s mjestom stradanja u mjestu Bravnice, općina Jajce, na području Javorske Kose, i na području sela Medari – Republika Hrvatska“, navode iz Centra.

Unatoč pravosnažnim presudama, obitelji nestalih iz Grabovice nikada nisu pronašle posmrtne ostatke troipogodišnje Mladenke Zadro i njene majke Ljubice, koje su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine ubili u rujnu 1993. godine. Josip Drežnjak, predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica ‘93“, kaže da tragaju za još 17 osoba koje su stradale tog dana.

“Sva priča je završila 1994. godine kada smo u razmjeni Hrvatskog vijeća obrane i Armije dobili 11 vreća posmrtnih ostataka ubijenih. Samo su dva tijela bila kompletna. Ja sam pokušao saznati gdje su ta tijela iskopana, da pokušamo pronaći i druge na tom lokalitetu. Ne možemo ljude vratiti, ali jedni drugima možemo pomoći kod pronalaska“, kaže Drežnjak.

Semina Alekić, predsjedavajuća Koordinacije udruženja obitelji nestalih osoba u BiH, podsjeća kako je u napadu srpske vojske i policije na Vrbanjce i Kotor-Varoš 25. srpnja 1992. godine ubijeno više od stotinu osoba. Ona se prisjetila stradanja obitelji Ramić.

''U dvorištu kuće u Vrbanjcima ubijeni su Safet, Fatima i njihov sin Fikret Ramić. Njihovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Fikretova sestra i supruga Edina su tokom napada ranjene'', priča Alekić, dodajući da ima informacije kako su Edinu i njeno četvero djece prebacili u Banju Luku u bolnicu.

Edina je preminula, a njeni posmrtni ostaci su iskopani nakon rata na Gradskom u Banjoj Luci te prebačeni u Vrbanjce, gdje su sahranjeni 2007. godine. Otac stradale Edine je uzeo njeno troje djece, priča Alekić koja je tu informaciju dobila od obitelji, dok se za sudbinu četvrtog djeteta od nekoliko mjeseci do danas ništa ne zna.

Iz Instituta kažu da tragaju za svom djecom čiji nestanak im je prijavljen i verificiran.

“Uvijek se slijede tragovi o njihovom posljednjem viđenju ili dostupnim informacijama. Kada su u pitanju nestala djeca, prema podacima Instituta, tijekom proteklog rata nestalo je čak 29 djece prije nego su napunili jednu godinu“, navode iz ove ustanove.

Alekić kaže da su obitelji nestalih nakon rata prve sjele za stol, a rezultat toga je bio donošenje Zakona o nestalim osobama BiH. Za traženje nestalih, dodaje, sada nedostaje političke volje, i smatra da je to ključni problem.

“Svjedoci umiru, svjedoci se zastrašuju. Netko je potkupljen, netko je ucijenjen, neko se boji ili čeka zadnji trenutak da nešto prenese na nekoga tko će to reći“, zaključuje Alekić i dodaje da je na području Kotor-Varoši procentualno pronađen najmanji broj osoba, a traga se za još više od 250.

Na području Krajine još se traga za 64 maloljetne osobe. U ranijem intervjuu za Detektor istražitelj Mujo Begić je govorio da su, za one koji rade na pronalasku, najteži susreti s majkama koje još uvijek tragaju za djecom.

“Imali smo slučaj da majka jednu malu kost ljubi, grli i s njom priča”, rekao je šef Područnog ureda Instituta za nestale osobe u Bihaću ranije, apelirajući na sve koji imaju informacije o potencijalnim masovnim grobnicama da ih prijave na broj telefona 080-02-01-07.