Što kaže narod, što kažu građani?

„Pobunio se narod!“, „Digli se nezaposleni!“, „Građani na ulicama traže promjene!“,“Narod poručio – dosta je bilo!“, „Građani Bosne i Hercegovine odlučili su reći glasno NE daljnjoj političkoj pljački i uništavanju države te životu u bijedi.“.

Ovo su samo neki od gromoglasnih naslova koji su pratili ono što se zbivalo u prvoj polovici veljače u nekim bosansko-hercegovačkim gradovima. Mnogi je prosvjednik, kojih, među nama budi rečeno, uopće i nije bilo mnogo, poručivao kako narod više ne može trpjeti, kako je dogorjelo i prekipjelo.

Na to su se ubrzo nakalemili raznorazni online-simpatizeri, angažiraniji priljepci i ljubitelji onoga „nek' se nešto dešava, makar i kaos“, pa su se čak i svjetske intelektualne face poput Žižeka i Chomskog začas zaletjele da podrže općenarodni bunt u Bosni i Hercegovini. I obojica se spotaknuše, promašivši pritom metu k'o ono jednom Sergio Ramos penal protiv Bayerna.

Uzalud Žižek i Chomsky, to je s njima ili bez njih bila revolucija koje nije bilo. Iz jednostavnog razloga što na ulicama nisu bili ni narod(i), a ni građani.

Sila masi daje ubrzanje

Bile su to manje grupe stanovnika ove zemlje, u kojoj po ozbiljnim procjenama i ozbiljnim analizama ima stotinu puta više socijalno obespravljenih nego li ih je izašlo na ulice. Čak je najjači dojam da upravo takvi i nisu izašli. Više buntovnika ima na bilo čijem Facebook profilu nego li ih je izašlo na ulice u Mostaru. Bit će da je lakši (r)evolucijski skok za čovjeka bio silazak s grane na tlo, nego s facebooka na ulice.

Bez obzira na to, vratimo se malo na demonstracije, tamo su u fokusu stalno bile riječi „narod“ i „građani“. Isti taj narod i isti ti građani su se u to vrijeme većinom sanjivo rastezali na trosjedu, drijemali nakon posla, išli autom kod rodbine, nosili kese iz špeceraja, tražili sniženja po buticima, ispijali popodnevne kave, gledali „Federaciju danas“ na TV-u ili jednostavno uživali u krugu obitelji.

Ili, pak, fejsbučili i dizali virtualne revolucije preko ekrana kompjutora. Baš u vrijeme dok se njih par tisuća u njihovo ime, ime naroda i građana, događalo na ulicama, a dio obračunavao s policijom i institucijama.

Sad kad je sve ovo omahinjalo, dođe ti da se upitaš na što su se to prosvjednici referirali - na koji narod? Na koje građane? Par tisuća prosvjednika na ulicama zanemariv je broj u odnosu na stvarni broj građana ove zemlje i očito je da je ogromna većina onih ljudi iz poraznih BH statistika jednostavno ostala kod kuće. To je gola istina, što bi rekla Nives Celzijus, i treba je podvući!

Za pravdu nedemokratskim putem?

Pritom, prosvjednici su se pozivali da su na ulicama u ime naroda i građana. Upravo na isti način na koji to vole raditi kad je gusto oni protiv kojih su prosvjedovali – stvarali su dojam da su iza njih istomisleće mase ljudi, da ih podržavaju stotine tisuća i da su oni tu zbog njihovih interesa.

No, za razliku od političkih lidera i stranaka koje ti lideri predstavljaju, a koji u rukama imaju rezultate izbora, jedinog demokratskog sredstva mirne i legalne političke borbe za izraz volje naroda i građana, prosvjednici su imali samo ankete o socijalnoj slici države i svoj dojam da žive u diktaturi manjine – i pogrešne procjene na osnovu istih. No, to mnoge nije spriječilo da se i dalje referiraju kao predstavnici građana i kao izraz volje naroda! Ma koliko smatrate da je vrijeme da se nešto mijenja, ma koliko ste uvjereni da je „pet do dvanaest“, ovo ne možete negirati.

Ne možete negirati činjenicu da se Plenumi građana i građanki, kao ostatak ostataka demonstracija, referiraju na puno veću masu ljudi nego što je doista stalo iza njih. I kada se obraćaju u ime građanki i građana i traže političke ciljeve poput smjene Vlade, oni zapravo zloupotrebljavaju građane i građanke, jer postoji veliki broj građana i građanki, koji veze nemaju ni s demonstracijama, a ni s plenumom, a vjerojatno i onih koji uopće ne žele smjenu Vlade.

Demokratski izbori, a ne tlapnje i nagađanja

Stoga, da zaključim, u demokratskim društvima, kakvo je, i kakvo god da je, ovo naše, demokratska volja većine na izborima je jedina uistinu točna informacija o stanju i raspoloženju društva (naroda i građana). I jedini pravi glas naroda je onaj koji ćemo dati 1. listopada/ oktobra. Do tada svi plenumi i svi prosvjednici imaju dovoljno vremena da se udruže u ozbiljnu političku stranku i kao takvi uđu u politički ring, u borbu za one ljude iz anketa o socijalnoj slici zemlje. Bez iznimke. Bez izgovora da su izbori ovakvi ili onakvi. Jer ako smatraju da je povijesni trenutak, jedino na taj način ga mogu i trebaju iskoristiti.

Mehanizmi promjene vlasti demokratskim putem svima su na raspolaganju, kao i udruživanje istomišljenika u političke stranke. Jedino tako, bez da se napamet buba koliko tko iza koga stoji i je li ljudima važnije socijalno od nacionalnog pitanja, ili su oba u istom rangu, možemo saznati tko smo zapravo i kako smo zaista u većini raspoloženi.

Bez obzira što ne živimo u idealnom društvu, čemu su uzroci i objektivne i subjektivne prirode, naše društvo niti je diktatura, niti je društvo neslobode. Ako imamo takav dojam, kolektivno smo si sami krivi, jer smo imali mogućnost izbora sve ove godine. Svi aktualni negativci koje inače volimo psovati naših su ruku djelo. Izabrani voljom većine. Ili barem većine onih koji izađu na izbore. Dok većina ne odluči drugačije, kako to već u demokraciji i ide, oni će i ostati. Sve mimo toga je pokušaj nametanja svoje volje nedemokratskim putem, protivno volji većine.

Ponavljam. možda vam se svašta čini, ali mi nismo u diktaturi. Nitko ovdje ne ubija po ulicama i ne zatvara istomišljenike, nitko ne protjeruje pisce i kolumniste, nema verbalnog delikta, po portalima piše tko stigne i što stigne. Pljuje se po svakome. I po najnedodirljivijima. Ovdje se zbog toga, ipak, ne trpa nedužne po kazamatima ili na Goli Otok.

Bolje može, ima sivih zona, dakako da može bolje, ali revolucija niti je rješenje, niti je izvediva. Pogotovo jer ona češće zaziva upravo društvo istomišljeništva, neslobode i antidemokratske principe obračuna s političkim i klasnim neprijateljem, neselektivno i po nedefiniranoj volji rulje, što su neki zahtjevi s prosvjeda i ocrtavali  A u situaciji dok je diže tek nekoliko tisuća ljudi doima se i pomalo tragikomičnom. I prepumpanom. Dakle, do izbora – a onda kom' obojci, a kom' opanci. Pa da vidimo što zbilja kažu građani i građanke. I narod(i).