Što je to čarobno u davanju mita?

Najočitiji vid korupcije u zdravstvu u Bosni i Hercegovini svakako je mito. Mito je sveprisutno, i praktično je nemoguće naći osobu koja nije bila izložena situaciji u kojoj je, tražeći zdravstvene usluge, bila primorana da da mito medicinskom radniku ili radnici, piše portal Analiziraj.ba. Mito je tako vremenom postalo jedna vrsta društvenog dogovora, uvelike prešutnog, gdje se liječniku, najčešće prije bilo kakve medicinske intervencije, uruči ''poklon'' u koverti. Te su cijene (govori se čak i o ''standardnoj'' cifri od 300 konvertibilnih maraka) većini građana i građanki vrlo dobro poznate.

Mimo financijskog poklona, česti su i materijalni, pa je linija koja se mora podcrtati između znaka pažnje i potplaćivanja odavno izbrisana. Ono što su nekad predstavljali kravata, svilena marama ili manžete za doktora ili doktoricu s kojima ste bili u prisnim odnosima i mimo ordinacije, danas je preraslo u najbanalnije stvari, poput par kila banana medicinskim sestrama da vas malo ''pripaze''.

Ljudi šute

Almir Panjeta, freelance novinar iz Sarajeva, slaže se da je ovaj problem sveprisutan, ali da se o njemu rijetko javno raspravlja.

''Po konkretnim prijavama slučajeva korupcije – skoro da je i nema. Ljudi nerado prijavljuju da im je netko tražio mito u zdravstvu iz više razloga: jedan je svakako taj što im je proces prijavljivanja nejasan, oni koji se odluče prijaviti plaše se da neće biti adekvatno zaštićeni u procesu, vide da se osumnjičeni i optuženi i za najteže zločine vrlo brzo nađu na slobodi pa nemaju povjerenje u sustav niti očekuju da će do kraja biti na njihovoj strani ako do slučaja dođe, i ono posljednje – plaše se kako će sutra opet u ustanovu u kojoj radi osoba koju su prijavili'', kaže Panjeta.

O svojim iskustvima u pristupu ovoj tematici, Panjeta kaže kako je najviše slučajeva u kojima se odgovornost u potpunosti prebacuje na novinara.

''Ljudi vam se jave kao novinaru i ispričaju priču, ali kad ih pitam da li su, skupa sa mnom, spremni iza te priče javno stati, ili podnijeti prijavu pa da ja mogu pratiti njezin tok kako bih imao bilo što konkretno na čemu mogu temeljiti tekst, uglavnom se završi na ‘najbolje da to ti, ti si novinar, ti im smiješ reći’'', rekao je.

Davor Obrdalj, novinar Žurnala, kaže da većina stanovnika BiH smatra da je mito postalo običaj.
Pogrešan odnos prema državi

''A kada je nešto običaj, onda to naš narod usavrši i postaje tradicija. Dati mito doktoru, bilo u novcu, čokoladi, pršutu i sl., u ovoj zemlji je postalo toliko normalno da ako to ne uradite, gotovo da i ne možete očekivati potpunu profesionalnost doktora, odnosno sestara (čast pojedincima), za šta svakako primaju plaću'', kaže Obrdalj.

Osnovno pitanje koje se postavlja po automatizmu nakon ovih činjenica je: Zašto je to tako?

Faruk Borić, koji se ovom tematikom bavio u magazinu Dani, srž problema nalazi u samom državnom sustavu i njegovoj percepciji kod građana.

''Mislim da korijen problema leži u pogrešnom odnosu spram države, s jedne strane, te, s druge, u niskom stupnju javne kulture općenito. U glavama dobrog dijela građana BiH svih boja, okusa i mirisa, država je izopćeni entitet koji živi na olimpijskim visinama, a ne servis za građane i na usluzi građanima. To je djelomično povezano s činjenicom da je žiteljima BiH kroz povijest mnogo puta izvana nametana određena država: otomanska Turska, Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, pa, ako hoćete, i oktroirani dejtonski okvir. Ljudi ne osjećaju državu kao svoju, što je antipod od druge dijalektičke pozicije u kojoj se država simbolički adorira i proglašava svetinjom'', kaže Borić.

Po Boriću, rezultat tog stava je izuzetno niska razina političke i javne kulture, koji dalje omogućava percepciju takvog ponašanja zdravstvenih radnika i radnica kao normalnog.

''Mi smo demokratski debelo nepismena nacija, s još tradicionalističkim odnosom spram zdravstva. Nama je liječnik sinonim za nužno zlo, za samu smrt. Mi ne volimo ići kod liječnika i činimo to samo kad moramo. Ispitajte koliko građana BiH ide na preventivne preglede. Tradicionalno, liječniku se nose pokloni. Seljaci najbolju rakiju nose svome liječniku'', rekao je.

Istina, također, da su mnogi u situaciji u kojoj mogu birati između mita ili smrti, radije će birati mito, ne uzimajući u obzir da postoji i treća opcija: insistiranje na profesionalnosti medicinskih radnika.

Naučena rutina

''Kombinacija ta dva faktora, osjećaja otuđenosti od države te nizak stupanj kulture, a naročito javne, dovodi veliki broj građana BiH u situaciju da pribjegavaju nesistemskim rješenjima naročito tamo gdje nas najviše boli, a to je goli život'', zaključuje Borić.

Po Obrdalju, radi se, prije svega, o naučenoj rutini.

''Mislim da je problem u tome da velika većina ljudi nije svjesna da čini korupciju, jer se ona ‘podrazumijeva’. Oni koji jesu svjesni, kalkuliraju i shvate da im je isplatnije da plate nego da se bore s korumpiranim sustavom i strepe hoće li im doktor ili sestra posvetiti dovoljnu pažnju za koju su plaćeni da je pruže. Taj strah pacijenata na kraju bude iskorišten'', kaže Obrdalj.

I Panjeta misli da se radi o nečemu što je s vremenom postalo dio mentaliteta i načina življenja.

''Ovdje dolazimo do drugog dijela problema koji djeluje kao manji, a koji je možda teže rješiv od onog sustavnog: naime, u nekim anketama, 30 posto građana priznalo je kako su spremni dati mito, i to su, podcrtavam, oni koji su priznali. Činjenica je da onaj koji se i usudi prijaviti korupciju, osim svih nabrojanih poteškoća u sistemu s kojima će se susresti, susrest će se i s činjenicom da neće dobiti podršku građana koju očekuje. Poslije njega neće ‘pljuštati’ slične prijave, a uz sveopću letargiju, razlog tome je što je veliki broj ljudi ili spreman dati mito, ili je već dao mito, ili ima određene rođačke, poznaničke ili druge privilegije u nekim od ustanova koje jednostavno ne želi izgubiti uvođenjem sustava'', naveo je.

Govoreći o samoj percepciji razlike između financijskog i materijalnog mita, Panjeta navodi da su građani itekako ''svjesni svih oblika mita i rado ih se sjete''.

Mito daju svi

''Ono čega nisu svjesni, ili nisu svjesni do kraja, jeste to da svakog mjeseca, godinama, na zdravstveno osiguranje izdvajaju priličnu svotu i da zaista nema razloga da liječniku daju bilo kakav dodatni poklon i novac za to što radi svoj posao. Koliko god su svi nedostaci sustava prisutni i u biti generiraju ovakvo stanje u kojem su građani primorani da se snalaze kako bi ostvarili nešto što već plaćaju kroz doprinose i što je njihovo pravo, problem je što ljudi nerijetko nose poklone i novac unaprijed, ili zovu ‘da srede da to ide brže’, a da im to nitko nije ni tražio, a tu već ulazimo u sferu kulturoloških odrednica'', kaže Panjeta.

I Borić kaže da su građani svjesni svih oblika mita, ali da je koverta s novcem ''neprevaziđena na pijedestalu''. Po njegovom mišljenju, radi se o čistom strahu da bi nedavanjem mita dobili znatno nekvalitetniju uslugu.

''Pacijenti se ne žele oduprijeti takvoj praksi jer se boje da će u slučaju da ne podmažu liječnika ili sestru izostati kvalitetan zdravstveni tretman. Iz istog razloga ne prijavljuju korumpirane liječnike i druge zdravstvene radnike koji im na ovaj ili onaj način traže mito. To da Hipokrat više ne stanuje ovdje govori o moralnoj propasti države i društva te svih nas kao pojedinaca'', rekao je.

Borić kaže kako mito daju svi, osim onih koji nemaju od čega – što je samo po sebi dovoljna ilustracija sustava unutar kojeg živimo.

''Pričao mi je jedan naš pisac, nevičan tim metodama, kako se zatekao u bolničkoj čekaonici s gomilom umirovljenika: svi ostali su, valjda, našli brži i lakši put do liječnika. Dakle, mito daju svi koji mogu. Teško je analizirati i racionalno obrazložiti probleme u zdravstvu, sustavu u kojem je godinama među najutjecajnijim figurama bio notorni Radeljaš Esad ili Esed. To je prava slika dubine našeg beznađa'', rekao je.

Nova pravila igre

Ipak, jedina opcija koja bi po svemu morala biti ljekovita za zdravstvo kada je u pitanju mito jeste razotkrivanje postojećih ''pravila igre'' u svrhu stvaranja zdravijeg pristupa odnosu doktor-pacijent. Mediji bi u tome trebali igrati jednu od glavnih uloga. Sugovornici portala Analiziraj suglasni su da je prije svega potreban predan, svakodnevni rad na ovim temama. Obrdalj kaže da je bitno pričati o korupciji u zdravstvu, ali i u ostalim oblastima.

''Važno je konstantno isticati ono što je u našoj zemlji posebno izraženo, a to je sustav ‘usluga za uslugu’. Tu je izuzetno važna uloga istraživačkog novinarstva'', naveo je.

Borić misli da se moraju koristiti svi kanali komunikacije, posebno društvene mreže.

''Društvene mreže i novi mediji učinili su informacije sveprisutnim i lako dostupnim. Imamo pretpostavke za djelovanje usmjereno ka javnosti i u korist javnosti'', rekao je. Međutim, po njegovom mišljenju, mnogo je faktora koji ulaze u računicu, a najvažniji je profesionalni integritet.

''Pitanje je koliko su pojedini novinari otporni na korupciju. Slabe plaće čine svoje. I novinari su ljudi, i to prosječni ljudi, sa svim vrlinama, manama, nadanjima i strahovima. Srećom, postoje redakcije i novinari koji kreiraju kvalitetne tekstove i medijske sadržaje oslobođene ideoloških ili nekih drugih preduvjerenja što kvare sliku. Dakle, pisati bez emocija i bez zadrške je preduvjet da bi novinar imao kakav-takav integritet'', rekao je.
Druga bitna stavka, po Boriću, jeste poznavanje i specijaliziranje za materiju o kojoj se piše.

''Novinari moraju znati procese, zakone, pravila, i prepoznati njihovo kršenje i malformacije. Novinar ne mora biti liječnik da bi pratio zdravstvo, ali mora poznavati legislativu. Novinari koji pokrivaju korupcijske afere, pa i u zdravstvu, moraju se još bolje i više povezati s pojedincima i udrugama civilnog društva koji su fokusirani na zdravstveni sustav i koruptivne procese iz ugla transparentnosti, pristupačnosti, učinkovitosti, pa ako hoćete, i javne kulture općenito. Za početak bi to bilo dovoljno i polučilo bi određene rezultate'', naveo je Borić.