Sarajevski Židov preživio dva rata: Sjećam se bombardiranja, gladi, svraba...

Danilo Nikolić (78) rođen je u Sarajevu, u jednoj od najstarijih židovskih sarajevskih obitelji. U Sarajevu je završio osnovnu, srednju i višu školu. Prva njemačka bomba koja je pala na Logavinu ulicu u središtu grada, razorila je stan u kojem je živio sa majkom Donkom i ocem Petrom, piše Agencija Anadolija.

"Kada je počeo Drugi svjetski rat ja sam bio dijete i kada je bilo prvo bombardirnje Sarajeva bili smo van kuće. Stan je bio oštećen. Moj otac je imao neku rodbinu u Crnoj Gori i pošto je već počeo rat, preko Mostara smo prebjegli u Crnu Goru, Nikšić", priča Nikolić.

U Nikšiću su proveli najveći dio rata. Tamo su mu radili i majka i otac. Živjeli su, kaže, prilično normalan život. Međutim, u jednoj neprijateljskoj zasjedi 1942. godine, uhvaćen je i odveden njegov otac koji se više nikada nije vratio.

"Kapitulacijom Italije oca su odveli kao taoca i nikada se više nije vratio. Stradao je. Nemam grob od oca. Majka je sa mnom pobjegla, prvo u jedno selo, a poslije, pošto je bilo vrlo opasno za Židove, do konačnog oslobođenja 1945., smo bili u zbjegu. Stalno smo išli za vojskom. Bilo je tu mnogo obitelji, žena, djece, staraca koji su bježali", ističe Nikolić.

U zbjegu je, kao petogodišnjak, završio i prvi razred osnovne škole.

"Imali smo Makedonca kojem je granata valjda odnijela nogu. Imao je štaku i drvenu nogu. Bilo je dosta nas djece u tom zbjegu. On nas je okupio. Naučio sam pisati ćirilicu. Kada sam došao u Sarajevo odmah su me upisali u drugi razred, a djeca su ovdje u drugom razredu učila ćirilicu, a ja sam morao učiti latinicu", kaže Danilo.

U Sarajevo su se vratili u jesen 1945. godine.

"U sjećanju mi je ostalo bombardiranje i stalni pokreti. Sjećam se i gladi jer smo se hranili, nekad po seoskim kućama, nekad na vojničkom kazanu. Kada bi došli u neko veće mjesto onda bi bili u nekoj kuhinji. Sjećam se da sam bio bolestan od svraba. Teško je bilo održavati i higijenu", prisjeća se Nikolić ratnog razdoblja.

Od 47 članova uže obitelji njegove majke kraj rata i oslobođenje su dočekali njeni sestra i brat.

"Moj ujak se vratio iz zarobljeništva. On je bio vojni zarobljenik u Njemačkoj i tako je preživio i vratio se. Imao je kuću koja je bila devastirana. Moram vam reći, nakon ovog rata, ne volim da pričam o tim događajima, a ni ti ljudi, koji su preživjeli logore u Drugom svjetskom ratu, nisu voljeli pričati o tome. Rijetko kada se u kući pričalo o tome. Živjeli smo sedam-osam godina sa ujakom, a samo sam jedanput čuo priču i to kada je došao jedan čovjek koji je sa njim bio u logoru. On je u logoru, iz pomija, ukrao komad kruha i podijelio ga sa mojim ujakom. Trebali su obojica da budu strijeljani, ali ih je pukim slučajem netko spasio od strijeljanja zbog kruha", priča Nikolić.

Kaže da ni tada, kao ni sada, ljudi nisu voljeli pričati o onome što su preživjeli tijekom rata.

"Sve četiri godine ovog rata sam bio ovdje, ali ne volim da pričam o tome. Jednostavno, izbjegavam", poručio je Nikolić.

Tokom proteklog rata u Sarajevu je bio aktivno uključen u pomoć građanima, od nabavke hrane do spašavanja Sarajlija, koji su izlazili konvojima.

"Svi konvoji koji su odlazili, sva hrana koja je došla, čini mi se da je prošla preko mojih ruku. Tijekom rata smo imali tri apoteke koje su dijelile lijekove građanima, besplatno. Pošto su se lijekovi počeli pojavljivati na pretprodaji onda smo tražili da donesu u recept da je neki liječnik kazao da mu taj lijek treba. Nikada nismo pitali kako se ko zove nego je tu svako jutro bio red", priča Nikolić.

Također, imali su i neku vrstu kuhinje gdje su i kuhali za građane.

"Kuhali smo na starom šporetu kojeg smo našli u podrumu, nije imao ringle. Ložili smo, od cipela do starih guma. Vodu smo donosili iz Pivare. Zanimljivo je, da je za vrijeme ovog rata, kažem kuhalo se pune tri godine na svemu i sa nikakvim uvjetima, nikada nikog nije zabolio stomak, a kamoli da se otrovao ili nešto", kaže Nikolić.

Prema njegovim riječima, prije Drugog svjetskog rata, svaki peti građanin Sarajeva bio je Židov. Tada je u Sarajevu živjelo oko 11.000 Židova. Sarajevske žene su odvođene u logor u Đakovu, a muškarce u Jasenovac, Gradišku…

"Đakovo je bio jedini logor gdje su stradali u logoru sahranjeni. To je jedino groblje logoraša gdje se zna gdje je koji logoraš sahranjen. Ni u jednom logoru u svijetu se ne znaju imena sahranjenih. Samo postoje zajedničke grobnice" pojašnjava Nikolić.

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se danas diljem Europe u znak sjećanja na oslobađanje nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz 1945. - koji je simbol holokausta i stravič?nog stradanja civila. Odluku o obilježavanju ovog povijesnog datuma donijela je Generalna skupština UN-a 1. studenog 2005. godine.