Samo je podjela pobijedila na prosvjedima

Mostarski prosvjednici napokon su predali vlastima svoje zahtjeve, koji se ne razlikuju puno od zahtjeva što su ih iznijeli oformljeni plenumi po drugim gradovima u Federaciji BiH.

No, nema u mostarskim zahtjevima smeća, koje je do prije nekoliko dana gušilo grad, a gušit će ga opet jer problem je samo privremeno riješen, niti famoznog parkinga koji je naišao na buru negodovanja među Mostarcima. Ali, samo u internetskim komentarima. Nema ni zahtjeva za osnivanje ustanova prijeko potrebnim nekim sumnjivim likovima među prosvjednicima.

Mostarski prosvjednici, koji nažalost sve manje izazivaju zanimanje sugrađana, ipak su se odlučili za više ciljeve. Gradski problemi, koji se gomilaju u sjeni nacionalnih natezanja, doći će opet na red kad zatrpaju ulice. Ni slovom mostarski plenum nije spomenuo problem neodržanih izbora niti izrazio želju Mostaraca da bi željeli izaći na izbore koje čekaju još od 2012. godine.

Socijalni bunt, koji je nestao s mostarskih ulica onoga trena kad je planuo prvi plamen, pokušao se vratiti na plenumima i okupljajima na Španjolskom trgu na kojima se moglo vidjeti da razbijači i piromani i dalje stoje među okupljenima. Plenum se ne uspijeva ograditi od takvih likova, pa se u sve umiješala politika, analiziranje ljudi koji su palili i galamili i poznato mostarsko 'ta će on, srozalo je bunt na nečiji tuđi prosvjed.

I dok se prosvjed opisuje samo kao bošnjački, među rušiteljima se broje i hrvatski palitelji i bošnjački skakači. Kao iz svake bitke, i iz ovog polusocijalnog bunta izišli su poraženi i pobjednici.

Među pobjednicima je sindikalist sa stranačke liste, koji je, nakon što je obilazio mostarske ulice s megafonom, prebijen, pa su ga nakon toga kolege novinari u maniru žutog tiska ekskluzivno čekali da iz bolničke postelje napiše kolumnu. Jednom rukom. Sindikalist sa stranačke liste se poslije prosvjeda, a prije premlaćivanja – koje je za svaku osudu - ograđivao od nasilja, ali nije odustajao od obilaženja lokacija na koje je masu predvodio drugi ''megafonist'', koji se kasnije pravdao medijima da nema ništa s paljenjem i da mu je u policiji jedini dosije zbog nekih tučnjava.

Pobjeda sindikalista očituje se u činjenici da je jedina žrtva prosvjeda i da mu se, nakon bezbroj galamljenja, osvećuje stranka protiv koje se žestoko godinama bori. I kao sindikalac i kao čovjek s liste.

No, jedan puno teži poraz ne dira javnost u Mostaru, u Hercegovini i u Bosni i Hercegovini. Ušutkan je franjevac jer je napisao tko je jedan od glavnih krivaca što je narod kojem pripada tu gdje jeste. Manje je zvučno bilo to da je medij na kojem je pisao postao ''nečiji''. Nitko se nije zgrozio da je Crkvi važnija ruka politike koju mije, od istine iz usta malog brata i sudbine stada s čobanima umjesto pastira.

Mnogi su se zgrozili nad činjenicom da su u njihovo gladno ime prosvjedovali golobradi delikventi čija je jedina nacija izgred i belaj i što se socijalni bunt pretvorio u paljenje odabranih institucija pred nijemim očima onih koji su na trenutak mislili da nije opet u pitanju nečija igra.

Ipak, najveću pobjedu izvojevala je podjela. Dijelimo se na medije koji su za i protiv prosvjeda, na one iza kojih stoji politika i koji su uistinu gladni, na one čije su namjere čiste i one koji u pauzama plenuma osnivaju stranku ili idu po instrukcije tajnovitih vladara.

Napokon, uspjeli smo, u zemlji rekorderu po podjelama, i glad podijeliti. Postoje manje gladni i više gladni, postoje oni gladni pravde, slobode, posla i oni gladni vlasti i preuređenih državnih jasli. Sirotinja je ionako prije ovog bunta galamila pred sada spaljenim zgradama, a u Mostaru šutjela. A i poslije će.