Romi u Mostaru - Populacija za koju nitko ne brine pa ni oni sami za sebe

Puno je toga u Bosni i Hercegovini nevidljivo i puno toga se zanemaruje. Ma koliko predizborne kampanje bile pune rješenja za sve i ma koliko politike galamile o svemu i svačemu postoje stvari koje nikoga ne zanimaju.

Jedan od takvih primjera je i romska populacija u Mostaru koja nije našla svoje mjesto niti kroz jednu riječ u predizbornim programima, predizbornim obraćanjima i silnim tumačenjima kako se sve radi da ovo društvo bude bolje.

Nepouzdani podaci

Ne postoji čak niti pouzdan podatak koliko Roma živi u Mostaru. Sada već davno objavljeni Specijalni izvještaj o položaju Roma u BiH kaže kako ih je u Mostaru 250. Postoje podaci od prije nekoliko godina koji govore da u Mostaru živi 800 registriranih Roma a da ih je još 300 koji nisu prijavljeni. Nešto svježija izvješća govore o njih ‘‘blizu‘‘ 400 te da se većina od 568 Roma evidentiranih u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, smjestila u Mostaru.

Koliko ih ide u školu, ne zna se. Ne zna se ni koliko ih ima krov nad glavom, koje im jeste jedno vrijeme gradila jedinica lokalne samouprave uz podršku viših razina vlasti i uz strane donacije i dodvoravanja donatorima da se misli i na one koji žive na marginama. A na marginama žive jer ih sustav gura sam od sebe i što su godine tog odguravanja stvorile potpuno nepovjerenje te zajednice u sustav.

Jedno svjedočenje iz mostarskog romskog naselja govori kako je lokalna zajednica ‘‘oprala ruke‘‘ time što su im izgradili domove, ali da o ostalim potrebama nitko nije razmišljao.

Zidovi se ne mogu jesti

''Zidovi se ne mogu jesti'', rekla je jedna stanovnica romskog naselja govoreći kako u naselju nitko ne radi, da žive od prikupljanja sekundarnih sirovina, bez ikakvih socijalnih primanja, zdravstvenog osiguranja te da djecu u vrtiće ne šalju zbog neprihvaćanja druge djece. Problem je i sa obaveznim školovanjem jer su i tu djeca neprihvaćena a zbog lošeg materijalnog stanja prisiljeni su na prosjačenja i rad pa je škola na nekom drugom mjestu na ljestvici prioriteta. Neslužbeni podaci govore da ih 50-tak ide u školu ali nije rijetkost da od škole brzo odustanu.

Stari i nepouzdani podaci kažu kako u organima uprave u Mostaru rade tri Roma a u privatnom sektoru jedan. Točne brojke teško je dobiti jer gradski uredi ne odgovaraju na upite a romsko udruženje ne postoji u gradu na Neretvi, javlja Dnevnik.

I to je jedan od razloga što se vjerojatno ne može sustavnije pristupiti problemima ove zajednice ali je, s druge strane, i jednostavnije vlastima kad ih nitko organizirano ne traži rješavanje problema.

Bez riječi u Vijeću

Tako se, primjerice, u izvještaju o radu mostarskog Gradskog vijeća ne može pronaći da se barem jednom riječju spomenula ova zajednica, dok mostarsko Povjerenstvo za zaštitu ljudskih prava, žalbe i predstavke, a koje bi moglo biti zaduženo za probleme ove populacije, u proteklom mandatu nije održalo niti jednu sjednicu.

O Romima u Mostaru govori se uglavnom samo početkom turističke sezone kad se oni koji navodno brinu o izgledu grada bune da bi prosjačenje moglo narušiti turistički ugled grada, a potom se u javnosti nižu komentari bez imalo razumijevanja za zanemareni dio društva kojem nitko, osim doniranih krovova nad glavom, nije ponudio nikakvu priliku za kakav takav ulazak u sustav.

Kako se pak s time nosio grad govori i priča od prije desetak godina kada je kao rješenje smanjenja prosjačenja viđeno u rušenju romskog naselja kako bi se spriječio njihov boravak i privlačenje Roma iz drugih krajeva u Mostar.

Mostarski Romi žalili su se medijima, koji nisu uvijek pisali o njima bez osude, da domicilnim Romima prave probleme oni koji dolaze radi prosjačenja i ruše ugled cijele zajednice.

Iako se i tada, kao i danas, govori o tome kako se svi trude, podatak da je zbog nedostatka sredstava prestao monitornig cijepljenja romske djece u Mostaru govori o tome da je briga nedovoljna i neiskrena mada će, u spomenutom i starom izvještaju, Romi reći da je odnos lokalne zajednice prema njima ‘‘relativno dobar‘‘.

Nitko ne brine, pa ni oni sami

I dok stranke koje se bore za ulazak u vlast predstavljaju programe, koji se, iskreno, svode na stare i visokopolitičke priče, ni sami Romi nisu zainteresirani za borbu za sebe.

Uvidom u pregled ovjerenih nezavisnih kandidata predstavnika nacionalnih manjina na lokalnim izborima 2024. nema onih koji su se željeli za svoja prava boriti u Mostaru.

I bolje upućeni u život Roma u Mostaru, koji su ostali bez svakog udruženja, kažu kako je te ljude jednostavno teško organizirati i da se uvijek netko nađe tko svojim osobnim interesima uništi bilo kakvo organiziranje zajednice.

No, činjenica da ni na ovim lokanim izborima, kao ni na prošlim niti jedna stranka nije prepoznala problem marginaliziranih skupina govori da je problem Roma ipak prebačen na više razine i da sva njihova borba treba završiti na presudi u predmetu Sejdić-Finci dok za njihov bolji život u lokalnoj zajednici nitko ne mari. Imaju stranke važnijeg posla od brige za druge. Obično se to svodi na brigu za sebe.

O Romima u Mostaru, dakle, ne brine nitko. Ni lokalna vlast niti oni koji bi željeli biti vlast, ali ni sami Romi koji, razjedinjeni, nemaju udruženje niti želje da se nađu na nekim izbornim listama s kojih bi onda i mogli reći što im sve stoji na putu za neki bolji život.