Reality spaljivanje u BiH

Štrajk glađu, jedna od glavnih borbi za bolje nešto, nije više u modi jer su na nju vlasnici života u BiH gluhi. Došla su vremena za odlazak u plamenu. I Abdulah Sidran zaprijetio je, zavaljen u kredite, da će se spaliti. Samo je njemu njegov lažni plamen donio nešto bolje, a anonimcima s pravom vatrom u rukama nije.

Malo se tko sjeća Sabahudina Ćosića, čovjeka koji se još početkom 2011. pokušao spaliti pred zgradom federalne Vlade. U tome je spriječen, a mediji su potom objavili kako je za nagradu dobio stan, posao i 500 KM.

Malo se tko sjeća i Sakiba Balića koji je umro nakon što se spalio ispred hrvatskog veleposlanstva u Sarajevu. U zamjenu za njegovu smrt, država je dala posao njegovo bratu. Ćosićeva firma već je dugo u propasti, a pitanje je kakav je posao dobio brat spaljenoga čime se tadašnji ministar za pitanja boraca Zukan Helez javno hvalio. 

Priče su to koje su nestale u dimu jada i vatri očaja u koje su otjerani mnogi u ovoj državi u kojoj je sve manje odgovora na pitanje Kako dalje?

Protekla dva dana svjedočimo hodočašću u smrt dvojice bivših ratnika, koji su shvatili da nisu ratovali za bolje sutra sebi i svojoj djeci. Da tužna priča Šefika Muminovića i Džemaila Zahirovića bude tužnija, a život u ovoj državi još jeftiniji, pobrinuli su se mediji koji dvojicu nesretnika odlučne u namjeri da se spale pred zgradom federalne Vlade prate u stopu izvlačeći iz njihove Kalvarije detalje na silu i pokušavajući između redaka bocnuti neprijatelje vlasnika svojih novina.

S druge strane, brigu o svojim građanima pokazala je i policija koja prati njihove korake u smrt predajući ih iz jedne nadležnosti u drugu, s područja jedne općine u ruke policije druge općine, iz jedne županije u ruke druge županijske policije niti jednog trenutka ne pokušavajući spriječiti njihov put u smrt. Čak su ih i prevezli jednu dionicu puta da im skrate pješačenje, ali su se borci požalili medijima da im policija u Kladnju nije mogla pronaći tablete za bolove u nogama.

Da i tugu znamo dotjerati do apsurda govori i činjenica da su putnicima u smrt ljudi uz put nudili okrepu. Da se pojede i popije nešto da se ne umre gladan kad se već gladovalo za života. Nešto slično onom sendviču prije štrajka glađu u Nadrealistima. Samo puno crnje.

Naravno, u svemu ovome šute oni koji bi trebali dati nekakav odgovor, pa makar poručiti dvojici očajnika da sjednu na razgovor prije nego što se spale. Prvenstveno bi odgovor trebali dati Bakir Izetbegović i Željko Komšić, dvojac kojeg su hodočasnici u smrt pronašli odgovornima i sposobnima da riješe njihove probleme. Trebali bi valjda poduzeti nešto oni u policijskom lancu, pa skloniti ljude koji se žele ubiti od očiju javnosti, spriječiti ih u tome pokušaju baš kao što se pokušava spriječiti nečiji skok s mosta, za što se dobiva i zlatna značka. Trebao bi pomisliti netko da u zemlji kratkog fitilja ne treba očajnicima još jedan model rješavanja problema a zemlji, koja ima sve manje stvari za pohvaliti se, još jedna negativna slika, koja će završiti u medijima gladnim tuđe tuge i jada.

No, Muminović i Zahirović, ogrnuti su možda pogrešnim zastavama i krenuli su iz mjesta koje mnogi možda ne znaju naći ni na karti, pa ih nije niti briga. Oni koji su prozvani imenom i prezimenom šute jer je prozivka došla iz neprijateljskog medija, pa nije shvaćena ozbiljno, a policija predaje zapaljivu lopticu drugoj policiji u nadležnost moleći Boga da se na području njihova djelovanja ne dogodi nešto crno.

Tako to biva s jadom u zemlji u kojoj je jedino što se može učiniti nahraniti putnike u smrt da se ne spale gladni. Reality show koji je napravljen od očaja dvojice ljudi izgubit će se u moru drugih realityja. Ako kojim slučajem završi u pepelu, pepeo će otpuhati vjetrovi, a bit će i utješnih nagrada obiteljima nesretnika. Ako se onda Helez pohvalio da je bratu spaljenog našao posao za tri dana, ovi bi to onda trebali učiniti barem za dva.