Ratne strahote neće iz glave: Od PTSP-a u BiH boluje oko 400.000 osoba

''Po danu je nekako i dobro, ali kada dođe noć, kreće pakao, tada mi dolaze slike mrtvih prijatelja i scene s ratišta. Nepregledna livada, sve ravno, bez ijednog drveta ili kamena da se mogu sakriti, a oni idu za mnom i pucaju. Godinama se budim u znoju, vrišteći'', ispričao je za Nezavisne novine jedan bivši vojnik iz Domovinskog rata u BiH.

On je samo jedan od brojnih koji se i danas muči s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP).

"Braniteljska organizacija je unazad nekoliko godina provodila projekt resocijalizacije osoba kod kojih je dijagnosticiran PTSP. To je bilo zamišljeno tako da se osposobe bivši vojnici koji i sami imaju problem kako bi oni onda svojim kolegama vodili sastanke i pružali pomoć koja im je potrebna. To je generalno sustav koji se najbolje pokazao svuda u svijetu", kazala je Nezavisnim Jelena Šurlan, socijalni radnik i rukovoditelj stručne službe u Braniteljskoj organizaciji Republike Srpske.

Sve je, kako kaže, išlo dobro jedno vrijeme, ali onda su se skupine ugasile. Županijska udruga Unsko-sanske županije oboljelih od PTSP-a djeluje već 11 godina, a tamo kažu da je velika nepravda učinjena oboljelima.

"Kod nas, kada se dogodi neki pokušaj samoubojstva ili samoubojstvo, mediji neće prenijeti da je čovjek bolovao od PTSP-a, nego kažu da se radi o psihičkom bolesniku", kaže Jasmin Osmankić, predsjednik Udruge. On dodaje da je na području koje pokrivaju od rata pa naovamo bilo 47 pokušaja samoubojstva, a preko stotinu ih je, nažalost, uspjelo u toj namjeri.

"I to su ljudi za koje se znalo da boluju, koliko je onih koji kriju. U našoj županijskoj bolnici 2.800 ljudi se do sada liječilo od PTSP-a, a mi imamo 488 članova, gdje su toliki ljudi", govori Osmankić.

Prema neslužbenim procjenama i istraživanjima koja su rađena u BiH, od PTSP-a boluje oko 400.000 osoba, a sve ukupno je 1,2 milijuna onih koji imaju simptome povezane s ovim poremećajom.

"Broj ljudi koji boluju je ogroman, ali alarmantno je da imamo djecu 2000. godište koja imaju simptome PTSP-a, jer bolest nije liječena i onda je prenesena generacijski. To su cijele obitelji koje su u depresiji, oni se osjećaju loše, ne vide perspektivu i kada ih pitate zašto, oni ne znaju reći. Ali kada malo zakopate, vidite da tata već 15 godina leži na kauču, priča o Jugoslaviji, o ratu, oružju i stradanju", navela je Sonja Stančić, psiholog.

Ona je istaknula da je to što se malo polagalo na liječenje ovih ljudi dugoročan problem, kako socijalni, tako i materijalni. Božica Živković-Rajilić, predsjednica Udruge žena žrtava rata RS, navela je da ima puno onih koji boluju od PTSP-a, a da nikada nisu uzeli "pušku u ruke".

"Pored branitelja, stradalo je silno civilno stanovništvo, najviše žene i djeca. Oni su proveli mnogo vremena po raznim logorima i preživjeli sve ono što lud mozak može smisliti. Sve žene iz Udruge osjete na organizmu godišnjicu zarobljavanja ili torture kao što je kod mene 16.6 lipanj. Kada i zaboravim datum, organizam sam reagira nespavanjem, znojenjem, stalnim temama o ratu koje prebacim u svakodnevni život, sjećanjem i sanjanjem mrtvih, depresijom", kazala je Živković-Rajilićeva.

Biljana Lakić, nacionalni koordinator za mentalno zdravlje RS, kazala je da se sada više od 20 godina poslije rata može pričati o hronificiranom PTSP-u. Prema njezinim riječima, urađeno je puno toga da bi se oboljelima pomoglo, ali ima više faktora zbog kojih se ljudi nisu do kraja oporavili.

"Tu je etiketiranje od strane društva protiv kojeg smo se borili. Također, tu je i konstantno podgrijavanje strasti koje imamo kod nas, jer mi ne možemo izaći iz traume ako se nalaziš u nestabilnoj zemlji i regiji. Hoće li biti posla, hoće li opet biti rata, socijalna situacija, sve to utječe na čovjeka. A da ti ljudi žive u stabilnom okruženju, ako bi ta borba njihova koja je bila imala smisla, ako su poštovani, onda je to druga priča", zaključuje Lakićeva u razgovoru za Nezavisne novine.