Put za Bleiburg

Godina 1943. je bila prekretnica u II. svjetskom ratu. Nakon bitke za Staljingrad na Istočnom bojištu i bitke na Midwayu na Pacifiku, rat je krenuo u korist Saveznika. Na zapadnom Balkanu stvari su se slično odvijale. Italija je te godine kapitulirala, pa se velik broj Hrvata iz Dalmacije pridružio partizanima. Njihov broj se samo u Hrvatskoj povećao na 100 000, čak 75 000 više u odnosu na 1942.

S druge strane, NDH je imala različite pomake u vojnoj sili. Krajem 1943., NDH je imala 130 000 domobrana, ali se njihov broj već iduće godine prepolovio, dok je rastao broj ustaša kojih je krajem 1944. bilo 76 000.

Krajem 1944., vojni neuspjesi nacističke Njemačke su se odrazili i na NDH, pa su partizani pod kontrolom imali veći dio južne Hrvatske. Njemačka vojska je još uvijek držala pod kontrolom željezničku prugu Zagreb – Beograd na što su partizani u Srijemu reagirali, te napustili gerilski način borbe i krenuli u frontalni rat.

Velik broj domobrana je napuštao svoje jedinice i priključivao se partizanima, dok je raskol nastao čak i u vladi NDH. Ministar oružanih snaga Ante Vokić i ministar unutrašnjih poslova Mladen Lorković su pokrenuli urotu svrgavanja kompromitiranih članova Vlade s ciljem uspostavljanja kontakta sa Saveznicima ne bi li održali NDH i nakon završetka II. svjetskog rata. U tome im je podršku dao čak i zapovjednik njemačkih snaga u NDH general Edmund Glaise von Horstenau. Urota je međutim propala, pa su Vokić i Lorković zatvoreni i kasnije ubijeni, dok je von Horstenau smijenjen s pozicije.

Sovjetsko i partizansko napredovanje u Srbiji je prisililo ostatke četničkih snaga da krenu na povlačenje prema zapadu. Razne četničke jedinice, neke od njih i međusobno sukobljene, su krenule prema Hrvatskoj i Sloveniji, a priključile su im se snage Srpske straže, poznatiji kao Nedićevci. Draža Mihailović se nadao kako će se četničke snage iz Srbije u Istri spojiti s belogardejcima slovenskog kvislinga Leona Rupnika i zajedno krenuti prema Italiji kako bi dočekali angloameričke snage kojima bi se predali.

Međutim došlo je do sukoba među četnicima, pa su početkom 1945. prema Sloveniji i Austriji krenuli crnogorski četnici Pavla Đurišića, nedićevci i ljotićevci, dok su se Mihailovićeve snage vratile u Srbiju. U Istri su već tada bili četnici zloglasnog popa Momčila Đujića koji su se, uz odobrenje Ante Pavelića, još prebacili u Istru.

Početkom travnja 1945., malo više od mjesec dana prije nego što će partizani ući u Zagreb, u Lijevča polju kod Banjaluke se odigrala prva i jedina bitka između četničkih i ustaških snaga. Bolje opremljenije ustaške snage su u potpunosti uništile četnike zarobivši i likvidiravši njihove vođe uključujući i Pavla Đurišića. Nekoliko tisuća preživjelih četnika se pregovorima Sekule Drljevića pridružilo snagama NDH i krenulo prema Sloveniji.

Kako su partizanske snage sve više napredovale prema Zagrebu, početkom svibnja 1945. ovaj grad napuštaju ustaške, domobranske, njemačke i četničke snage, a u Sloveniji im se pridružuju belogardejci. U koloni koja se kretala prema Austriji su se našli čak i Kozaci, pripadnici SS-a koji su 1943. premješteni u BiH. Ante Pavelić je već ranije napustio Zagreb i otišao u Klagenfurt.

Oko 130 000 ljudi se okupilo na polju nedaleko Bleiburga gdje se namjeravalo predati britanskim snagama za koje su pretpostavljali da će ih tretirati bolje nego partizani ili Sovjeti.

Pregovore o predaji domobranskih i ustaških snaga s Britancima su predvodili pukovnik Danijel Crljen, general Ivo Herenčić i general Vjekoslav Servatzy. Britanski general Scott je odbio predaju, naglasivši kako se trebaju predati partizanima.

Nakon predaje na današnji dan 15. svibnja 1945, neki od viših časnika su izdvojeni i njima je suđeno, mnogi su ubijeni na licu mjesta, dok je najveći dio nekadašnjih vojski krenuo na put nazad prema Jugoslaviji – putovanje poznato kao Križni put. Broj ubijenih na Bleiburgu i Križnom putu još uvijek nije precizno određen, a procjene se kreću od 25 000 do čak 300 000.