Prije 75 godina s radom je započeo zloglasni zatvor na Golom otoku

Na današnji dan prije 75 godina, 9. srpnja 1949. prva skupina političkih kažnjenika komunističke Jugoslavije iskrcana je na Goli otok.

Taj otok između Raba i Krka bio je stoljećima nenaseljen, a služio je za ispašu ovaca stanovništvu iz okolnih područja. Na njemu je bilo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterni za skupljanje kišnice.

Prvi put je upotrijebljen kao zarobljenički logor za vrijeme Prvog svjetskog rata, kad je Austro-Ugarska na njemu smjestila ruske zarobljenike s Istočnog bojišta.

Nakon Drugog svjetskog rata Tito je, navodno na prijedlog zloglasnog Ivana Krajačića, odlučio Goli otok pretvoriti u logor za političke disidente.

Ivan Krajačić bio je poznat pod nadimkom drug Stevo i bio je prvi šef OZNA-e za Hrvatsku (OZNA je kratica za Odjeljenje za zaštitu naroda i prethodnica je UDBA-e). Kao ministar unutarnjih poslova Hrvatske, drug Stevo je bio šef cjelokupne policije u Hrvatskoj, nadređen i UDBA-i (UDBA je kratica za Uprava državne bezbednosti).

Ljudi su odvođeni u sklopu velike "čistke" u redovima Komunističke partije Jugoslavije nakon Rezolucije Informbiroa iz 1948.

Toga dana na Goli otok iskrcan je prvi kontingent od oko 1.200 zatvorenika. Za njih su prethodno sagrađene barake, a zgrade logora morali su podići oni sami. Ženski zatočenici stavljani su na susjedni otok Sveti Grgur.

Robijaši na Golom otoku morali su obavljati prisilni rad u kamenolomu i u rudnicima boksita. Mnogo zarobljenika stradalo je od loših uvjeta ili su počinili samoubojstvo.

U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim Savezom nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine, to jest, kako se tada govorilo, "za suradnju s Informbiroom".

Popis kojega je sastavila UDBA, 1963. godine, sadrži imena 16.101 osobe koje su od 1949. do 1956. godine prošli kroz Goli otok i druge logore za informbiroovce. U tim je logorima za informbiroovce na razne načine (ubojstvo, samoubojstvo, prirodna smrt) život izgubilo 413 zatočenika.

Informbiroovci su skoro bez iznimke bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, od kojih je u logorima završilo približno 5 posto. Još oko 30 tisuća njih je bilo registrirano zbog iskazivanja sklonosti Sovjetskom savezu, te su bili izvrgnuti kontroli i represalijama. 

Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.

Kada bi u gulag stigao novi logoraš, za "dobrodošlicu" su stari logoraši poredani u dvije kolone u špaliru te su novoga morali isprebijati do besvjesti. Oni logoraši za koje su stražari smatrali da nisu dovoljno jako udarali, morali su isto kroz "krvavu stazu".

Političke zatvorenike i disidente smatralo se opasnošću za Jugoslaviju, za socijalizam i za maršala Tita.

Pored generala Steve Krajačića, za uspostavu logora na Golom otoku odgovornim se smatra i Edvard Kardelj, desetljećima najbliži Titov suradnik. Jedan od zapovjednika logora bio je i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac.

Većina je zatočenika otpuštena s Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza.

Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1988. godine.