Priča osoba koje su zaista bili u zastoju u Drežnici

Kolona s više desetaka automobila i autobusa 'zapela' je u petak oko 20 sati u snježnoj mećavi na dionici M-17 Salakovac – Drženica, između Mostara i Jablanice.

Novinske agencije pozivajući se na službene izvore, navodili su različite verzije uspješnih akcija spašavanja kolone, a Bljesak.info ekskluzivno donosi priču s terena, od sudionice koja je više od 36 sati bila u koloni te je ovo 'preživljavanje' preko portala odlučila podijeliti s javnosti.

-----

Priča o zastoju u Drežnici započinje u noći s petka na subotu. Naše putovanje počinje s polaskom sa sjevernog dijela Bosne i Hercegovine u prijepodnevnim satima. Putovanje do Sarajeva teklo je usporeno, ali prohodno. Iz smjera Sarajeva krenuli smo prema Mostaru gdje je promet tekao u oba smjera. Cijelim putem su nas pratile snježne padaline.  

Policija nas je izvijestila u Jablanici da je put prohodan. Da je to istina uvjerila nas je i činjenica da smo i sami bili svjedoci da su kamioni prošli neposredno prije nas. Prvi zastoj koji je trajao oko 1h dogodio se kod hidrocentrale u Grabovici., da bi negdje na putu između Grabovice i Drežnice upali u snježni nanos (smet) i ostali zaglavljeni u snijegu.

Pored nas je prošla kolona vozila, s tim da je naišlo i vojno vozilo, dva kombija i jedno putničko vozilo koji su nam nakratko pokušali pomoći da bi ubrzo sjeli u vozila i nastavili put, ostavljajući nas same zametene u snijegu, rekavši nam da pozovemo putnu službu. Nakon toga pored nas je prošla druga kolona vozila, a da nitko nije zastao da nam pomogne. Zahvaljujući upornosti kolege i velikim fizičkim naporima uspjeli smo izvući vozilo iz smeta i nastavili put.

Vremenski uvjeti su bili katastrofalni, vjetar je puhao brzinom preko 120 km na sat popraćen jakim snježnim padalinama, a temperatura je bila - 15 °C. Samo zahvaljujući ogromnoj upornosti i fizičkoj izdržljivosti kolege uspjeli smo se sami izvući iz smeta i nastaviti put. Neposredno ispod mosta u Drežnici naišli smo na novu zapreku na cesti u vidu grtalice za snijeg zametenu u snijegu nasred ceste. Nakon određenog vremena pristigla je kolona vozila sačinjena od 3 autobusa te nekoliko putničkih automobila.

O zastoju smo obavijestili policiju u Mostaru, a oni su nas uputili na operativni stožer. Potom smo kontaktirali stožer civilne zaštite u Mostaru i Sarajevu te ured predsjednika Federacije BiH. Oni su nas uputili na operativne službe na terenu za čišćenja snijega i deblokadi prometnice.

Svi su nam obećavali pomoć i skoriju deblokadu prometnice, ali pomaka nije bilo. Bez hrane i vode u osobnom vozilu smo dočekali jutro, a od pomoći ni traga ni glasa. U subotu smo proveli dan kontaktirajući gorsku službu spašavanja i odjel specijalne policije koji su obećali da će tijekom dana stići i donijeti nam neophodno gorivo, hranu i vodu. Čak su nam obećali u slučaju neuspjeha da će nam poslati helihopter da bi nam se dostavilo spomenuto gorivo, hrana i piće.

U subotu tijekom dana smo bezuspješno kontaktirali sve navedene službe da nam pokušaju dostaviti bar neophodno gorivo jer su sva vozila bila pri kraju sa zalihama. Svi su obećavali pomoć, ali nje nije bilo i tako smo dočekali i drugu noć u vozilu, izmučeni od gladi, žeđi i nesanicom. Zarobljena u autu pitala sam se jesu li se stvari mogle odvijati drugačije? Da li nas je ipak tu noć mogao netko iz pravca Jablanice osloboditi i riješiti agonije? Uvjerena sam, što se kasnije i potvrdilo, da se to moglo i odraditi, ali nije iz nekih razloga koji meni nikad neće biti jasni.

U večernjim satima dobivamo obavijest iz ureda vlade Federacije, stožera civilne zaštite u Sarajevu i povjerenika mjesne zajednice u Drežnici (od gosp. Džafera) da nam je osiguran besplatan smještaj, hrana i prenoćište u Drežnici. Pod pritiskom bezizlazne situacije nas nekolicina se odlučuje napustiti vozila i krenuti preko mosta u Drežnici snijegom zametenom prometnicom prema navedenom ugostiteljskom objektu.

Nakon mukotrpnog puta, probijajući se kroz snježne smetove stižemo u navedeni objekat gdje nas vlasnici dočekuju u nevjerici ne znajući ni za kakve dogovore vezane za prihvat zametenih putnika. Vlasnici su nas uljudno ponudili čajem, koji smo uredno platili, ali ne i hranu i smještaj.

Ponovno se upućujemo kroz snježne smetove u automobile. Nakon ove neviđene blamaže izmučeni, mokri i promrzli vraćamo se u svoj automobil koji je bio na rezervnim zalihama goriva pa ga samim tim nismo ni smjeli koristiti da bi se zagrijali i osušili.

Vidjevši da nam sve spomenute institucije ne daju vjerodostojne informacije, ponovo smo pokušali kontaktirati putne službe na terenu gdje se nalaze i dokle su došli sa čišćenjem prometnice, ali su oni isključili mobitele i nisu nam se javili. Iscrpljeni i razočarani tako smo dočekali kasne noćne sate kada konačno stiže stroj putne operative iz Jablanice, a sa njim i pripadnici specijalne policije i gorske službe spašavanja iz Sarajeva. Svi smo očekivali da će nas bar sada opskrbiti neophodnih gorivom i namirnicama. Tada je uslijedilo još jedno razočarenje jer od goriva nismo dobili ništa, ali su nam ponudili za okrepu čak kutiju keksa ako želimo.

Sami prosudite za što smo se odlučili nakon trideset sati provedenih na hladnoći, bez hrane i vode. Na trenutak mislim da sam vidjela vuka, ali nisam sigurna jeli bio tamo zaista ili je ipak bio samo proizvod moje promrzlosti i gladi.

Veći dio ove noći smo proveli bez grijanja jer auto nismo mogli paliti jer nam je gorivo bilo na rezervi i tako smo dočekali deblokadu prometnice.

Nakon trideset i šest sati krećemo napokon za Mostar, gdje stižemo oko sedam i trideset. Nove neugodnosti smo doživjeli pokušavajući sa vozilom ući u grad Mostar, ali je to bilo izuzetno teško jer je prometnica bila sužena na širinu vozila, a mimoilaženje nije bilo moguće. Nije bilo nikakvih službenih osoba koje bi uvele regulaciju prometa da naizmjeničnim propuštanjem omoguće kakvu takvu komunikaciju u gradu. Nakon dva sata uspijevamo doći do centra grada.

Toplina, hrana, piće i topli krevet su me tek dočekali u vlastitom domu, što je jedino u što sam vjerovala. Kako objasniti sebi da naših stotinjak života tako malo znači? Kako naći objašnjenje zašto nismo prije spašeni? Kome su trebala ona lažna obećanja o tobožnjem organiziranom smještaju u restoranu u Drežnici i tko bi bio odgovoran da se na tom prebijanju kroz snijegom zametenu prometnicu desio neki nesretni slučaj koji se vrlo lako mogao desiti? Hoćemo li ikad saznati tko je kriv to što smo agoniju proživljavali prepušteni sami sebi tolike sate?

Pravu istinu o tome što se dogodilo znamo samo mi koji smo bili na tom mjestu trideset i šest sati, a sramotno je da oni koji nisu bili tamo imaju hrabrosti i manjak savjesti plasirati neistine.

Da li je ovo nekome bio događaj za čije će rješavanje pokupiti zasluge? Kako netko tko nije bio tu može tvrditi da je sudjelovao u spašavanju naših života? Hoće li se i ova naša istina izbrisati kao što se izbriše trag u snijegu? Hoće li zaboraviti ubrzo da smo bili zaboravljeni od mnogih? TKO JE KRIV ŠTO SMO NA POMOĆ ČEKALI TAKO DUGO?

Zameteni u snijegu