Pravoslavci u Mostaru ogorčeni pljačkom zbog koje ne zvone zvona Saborne crkve

Uništavanje razvodnih kutija za struju i krađa kablova iz Saborne crkve Svete trojice u Mostaru u prvom tjednu prosinca uznemirila je pravoslavne vjernike u ovom gradu, nakon čega se crkvene starješine pitaju kome smetaju crkvena zvona, koja se neko vrijeme neće oglašavati.

Danilo Marić se vratio u Mostar prije tri godine, u vrijeme kada je završavana rekonstrukcija Saborne crkve Svete trojice, koja je tijekom rata uništena.

Kaže da je za Crkvu vezan odavno jer je kao dijete tu pomagao popovima.

''Kasnije sam živio do rata u Mostaru i vezan sam za tu crkvu i sveštenike'', kaže Marić u razgovoru ispred njegove kuće, nekoliko kilometara dalje od centra grada, na obalama Bune kod Blagaja.

Ovaj književnik, koji je rat proveo izvan Mostara, u inostranstvu, pred svojom kućom je u kamenom mozaiku napravio porodično stablo i simbole grada, među kojima su Stari most i Saborna crkva. On je jedan od rijetkih Mostaraca pravoslavne vjeroispovijesti koji su pristali razgovarati s novinarima o incidentu.

Zavada

Ne krije svoje razočarenje zbog pljačke Crkve, što doživljava kao napad na zajedništvo u Mostaru.

''Mene više dira to što taj netko ide da nas zavađa'', kaže on kako gleda na pljačku.

''Nedavno je napadnuto Partizansko groblje, pa džamije, pa katoličko groblje… Ovo je napad i na muslimane i na katolike, jer sada se očekuje da neki Srbin napadne džamiju ili katoličku crkvu, to je želja lopova, a ne krađa nekoliko kablova'', kaže Marić.

Saborna crkva Svete trojice u Mostaru, izgrađena u 19. vijeku, nalazi se u padinskom naselju Bjelušine, na lijevoj strani magistralnog puta, koji kroz Mostar vodi do granice s Hrvatskom. Starješina ovog pravoslavnog hrama Duško Kojić kaže kako je hram opljačkan deset puta u ovoj godini, ali da je ovo prvi put da su pljačku prijavili policiji.

“To sada nazivamo napadom na Sabornu crkvu Mostar, jednim vandalskim činom u kojem je kroz odsijecanje kablova i devastaciju razvodnih kutija, tri ovdje u Sabornoj crkvi, dovedeno do toga da je u potpunosti onesposobljeno dekorativno osvjetljenje na Sabornom hramu i obustavljen rad zvona'', kaže Kojić dok nam otvara vrata Crkve i dodaje kako će sanacija biti dugotrajna i skupa.

Česte pljačke

Saborna crkva u Mostaru je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine te se, kao i Stari most, nalazi na UNESCO-ovoj listi zaštićenih spomenika. Prema podacima Državne komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Crkva je granatirana 7. i 8. juna 1992. godine. Petnaestog juna iste godine srušen je toranj i Crkva zapaljena. Ostali dijelovi su minirani.

Dok nam pokazuje pokidane kablove u glavnoj razvodnoj kutiji, Kojić nas podsjeća kako je Crkva simbol i razglednica Mostara, čijoj su se obnovi od 2010. godine radovali građani svih vjeroispovijesti. Kojić kaže kako su ogroman novac uložili kako bi se uradili fasada i osvjetljenje, čime su željeli uljepšati izgled Mostara. Nakon što su stručnjaci detaljno pregledali nastale štete, konstatirano je da su prekinuta uzemljenja gromobrana, čime je boravak u ovome hramu postao nesiguran.

''To što ona sada ne svijetli i što se ne čuju njena zvona, strašno je zabrinjavajuće za nas'', kaže Kojić i dodaje kako ih je pljačka vratila nekoliko koraka unazad.

Dok ne krije ogorčenje, kaže i da ga raduje podrška ljudi u Mostaru.

''Vidim da je raspoloženje u gradu takvo da su svi osudili ovaj čin, ne samo u Mostaru nego na nivou čitave države'', kaže Kojić.

Nekoliko stotina metara dalje od Saborne crkve, u kancelarijama Medžlisa Islamske zajednice u Mostaru, efendija Dino Maksumić bio je jedan od prvih koji su osudili pljačku i uputio poruku podrške svom prijatelju Kojiću.

Prvo što nas pita jeste ''da li se Duško smirio''.

''Loš je osjećaj kod svakog vjerskog službenika kada mora proći kroz to, pogotovo ako se ne nađu počinioci. Svaka poruka ohrabrenja koja dođe s bilo koje strane jeste velika. Nadam se da je naša poruka koju smo uputili Srpskoj pravoslavnoj crkvi i svim vjernicima u Mostaru prihvaćena kao jedna riječ nade, riječ ohrabrenja, riječ solidarnosti'', kaže Maksumić i poziva na što brži pronalazak počinitelja.

Dugogodišnja novinarka i predsjednica Srpskog prosvjetnog društava “Prosvjeta” Sanja Bjelica-Šagovnović, kaže kako je devastacija Saborne crkve probudila osjećaj tuge i razočarenja u svakom Srbinu u ovome gradu.

''Sama činjenica da je netko pokidao kablove da Crkva više ne svijetli, da se ne čuju zvona i zaustave satovi jeste jeziva pomisao zašto je to učinjeno. Ja zaista želim vjerovati u institucije sustava i pozivam ih da što prije pronađu počinitelje, da mi ne bismo sumnjali šta je u pitanju i da bismo otklonili najgore primisli'', kaže Bjelica-Šagovnović, koja podsjeća da je Crkva “simbol srpskog identiteta u Mostaru i jedini veliki vjerski objekat u BiH koji nije obnovljen”.

''Nažalost, ovo po meni samo oslikava položaj srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve u Mostaru i Federaciji'', zaključuje ona.

Nada za povratnike

U nevladinoj organizaciji “Agencija lokalne demokratije” 18 godina rade na poticanju procesa pomirenja i zaštite ljudskih prava u Mostaru. Podsjećaju kako su napadi na vjerske objekte u ovome gradu česti, kao i uništavanje javnih dobara. Direktorica Agencije Dženana Dedić kaže da je u slučaju napada na Pravoslavnu crkvu izostala reakcija službenih institucija. Razlozi napada, prema njenom mišljenju, mogu biti kriminal ili nacionalna i etnička netrpeljivost.

''Za oba ima razloga i podloge u našem društvu. Niti se procesuira, niti se osuđuje. Čak i kada policija odradi svoj dio posla, to se u većini slučajeva u tužiteljstvu i sudovima pogubi i ne dovede od kraja'', kaže Dedić, koja ističe kako je Mostar podijeljen grad s ''duplim sustavom od vrtića do fakulteta, pošte, bolnice'', u kojem građani rijetko idu na ''drugu stranu''.

''Tako da se jako malo radi na stvaranju jednog novog, urbanog narativa u gradu, što je zaista potrebno i nužno. Svjesna sam da za to treba puno vremena, truda i napora, ali mi se nekako čini da sav taj napor ide u drugom smjeru – ka razdvajanju umjesto ka spajanju. Ne da ne želim kriviti počinitelje, ali mislim da je sustav puno više kriv jer je osigurao takvo okruženje koje maltene potiče, dozvoljava i ne kažnjava takvu vrstu krivičnih djela'', smatra Dedić.

Efendija Maksumić smatra kako je ''neizmjerno bitno da se predstavnici vjerskih zajednica podržavaju u ovakvim kriznim situacijama''. On podsjeća kako u Mostaru nije implementirana ideja međureligijskog dijaloga.

Bolja suradnja

''Bolja suradnja među predstavnicima vjerskih zajednica automatski znači bolju saradnju među ljudima. To je povezano, tu nema nikakve sumnje. Nepostojanje međureligijskog vijeća u Mostaru je jedan hendikep, veliki nedostatak. Te zajedničke snažne poruke koje čujemo i pročitamo, koje djeluju, naprimjer, na području Sarajeva, imaju svoju težinu i jačinu, u Mostaru bi to isto tako bilo'', kaže Maksumić.

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, na području grada Mostara živio je 4.421 Srbin. Kojić kaže da je, prema njegovim podacima, ostalo njih oko 3.000, koliko ih ima u evidenciji bogoslužnih mjesta u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. On kaže kako su mu proteklih dana dolazili mnogi građani svih nacionalnosti, a među njima i predstavnici kompanija iz Mostara koje žele pomoći da se sanira šteta.

''Mi imamo pozive i poruke ljudima da se vrate u svoj Mostar, da dođu tu gdje su bili. Ali na svaki moj poziv: 'Zašto se ne vratite u Mostar?' oni kažu: 'Pa mi nemamo gdje da dolazimo u crkvu. Naša crkva nije obnovljena. Ona je sada u mraku.' Kakav će to biti mogući moj poziv ljudima kada ona više i ne svijetli?'', pita Kojić i dodaje kako ih ''podrška koju su dobili nakon napada još više obavezuje da završe hram'', prenosi Detektor.