Pljuvanje po Twitteru i ležanje na jajima

Godinama slušajući sve i svašta otupjeli smo na iživljavanje izabranih i odabranih nad našim mozgovima, da nas ni najnovije gadosti doministra i visokog dužnosnika Demokratske fronte, Emira Suljagića ne iznenađuju.

Teško da čovjek može povjerovati da novinar i književnik, čime se, između ostalog, kiti Suljagić, može takvim jeftinim jezikom lupati po izlupanom javnom prostoru Bosne i Hercegovine, kunući se u novu politiku koju donosi njegova stranka.

Nije da je njegov protivnik, koji je predmet njegova lupanja i koji se lupanjem hrani jednako kao i on, ostajao dužan doministru sigurnosti ali ni ostalim probranim žrtvama nebiranim jezikom, ali ne priliči jednom visokom dužnosniku da kafanski i plitko vodi polemiku svršavajući na klepetanja tipa ''e, nek' si mu rek'o''.

Upitne kvalitete u dupetu

Može se do iznemoglosti raspravljati je li netko zaslužio neku fotelju ili ne, može se danima osporavati odluka Predsjedništva BiH i amenovanje Ministarstva vanjskih poslova da se na konzulsku fotelju smjesti Ivan Šušnjar, jednako kao što se to moglo i što se raspravljalo o onima prije. Jer sjedali su mnogi u strane i domaće fotelje po različitim zaslugama i s upitnim kvalitetama u dupetu. No, činjenica je da se glumci veličina u Bosni i Hercegovini spuštaju toliko nisko da bi malo tko normalan poželio njihove doministarske i konzulske fotelje.

Davno je bilo kada je nekadašnji zastupnik u državnom parlamentu Vinko Zorić braneći tajnost svoje plaće, nazvao građane, dakle svoje poslodavce, običnim šušama. Pretrpio je poslije toga Zorić poneko pisanje o tome kako govori neprimjerenim jezikom, a onda je otišao s bijelim kruhom u džepu na lager bahatih karikatura politika ove zemlje.

Davno je bilo kada je nekadašnji ministar, poznat po mrškanju novinara, Milorad Bahilj, poručio ljudima da ne jedu. I on je isto preživo nekoliko redaka osude, kao što je preživio i filmsko uhićenje i stotine redaka iznošenja činjenica o njegovim zamašćenim prstima u mesnim i mesnatim poslovima. O kafanskom jeziku predsjednika Srpske godinama se priča, o beljezgarijama ostalih viših i nižih dužnosnika pričaju se vicevi, a onda dolaze novi mandati i nove teme za rasprave. Nagrada za pljuvanje u lice stiže nakon svakih predizbornih naučenih govora sa zarezima, a onda slijedi sve po starom. Likovi se pretvaraju u karikature, mi i odlažemo u skladište poraza naših razuma i njihovim karijerama pokopavamo život za koji bismo da je normalan. Dok se oni pretipkavaju i prepucavaju, nepovratni tik-tak kuca nad našim glavama koje tonu s odbijanjem MMF-a, s prekinutim koalicijama, grafitima uoči Srebrenice i divljenju herojima, koji su herojstvo strpali u džepove.

Nakon Suljagića i Šušnjara dolaze novi prepucavači

To što Emir Suljagić, književnik i novinar, istaknuti član Predsjedništva jedne stranke i zamjenik ministra sigurnosti, lupeta po Twitteru, kao službenom profilu jedne preživjele veličine, spuštajući se na pripito prepucavanje koje je prestalo biti smiješno nakon drugog tweeta, otići će u zaborav. Jednako kao što je otišlo pismo podrške njemu kao članu spasonosnog Predsjedništva i kao što su otišle u zaborav sva šušnjar-zirdumska podbadanja.

Tužno je što će nakon što predstava za javnost prođe obojica nastaviti svojim zacrtanim putem, a pljunute face u BiH probat će brisati svoja lica i tražiti golim rukama dah ispod njihovih karijera. Tužno je što se mnogi ne srame svojeg izabranog dužnosnika, koji, potpisujući se kao preživjeli iz rata, s visoke, doktorske razine, strelja vjeru da u miru u foteljama vlasti sjede normalni ljudi. Tužno je što svoj jad hranimo lupetanjima o njihovima zaslugama ili promašajima dok nam kroz ruke prolazi svo vrijeme ovog svijeta čekajući novi tweet i udarac na njega.

Jer i nakon Suljagića i Šušnjara, koji se poput cvijeća zalijevaju i hrane pljuvačinama, doći će novi prepucavači. A nama će život proći čekajući da oni, i slični njima, snesu jaje svoje sreće na fotelji koja ih je zapala. Ovako ili onako.