Paradoksi bh. sektora privatne sigurnosti

Domaće političke elite, tražeći ''kompromis'', onemogućile su pozitivno pravno reguliranje djelatnosti privatne sigurnosti. Odlučeno je da privatna sigurnost nije nadležnost države, te da se ima organizirati na razinu entiteta i u Brčko Distriktu. Neizbježne posljedice ovakve odluke su neusklađeni zakoni na svim nivoima.

Privatna sigurnost u Bosni i Hercegovini sadržana je od dvije osnovne oblasti – fizičke i tehničke zaštite ljudi i imovine. U 2002. godini u Federaciji BiH je donesen zakon koji djelomično regulira oblast privatne sigurnosti, ali je iz zakona izostavljena ključna komponenta – detektivska djelatnost.

Za detektivskom djelatnošću na tržištu Federacije BiH postoji realna potreba. Značilo bi to i kompletniju sliku privatne sigurnosti u Federaciji.

Strah parlamentaraca da će postati predmetom detektivskih istraga u više navrata im je bio teret koji je ruke držao čvrsto priljubljene uz sto dok se glasalo o zakonu o detektivskim agencijama. Kao rezultat, ovaj zakon nikada nije stupio na snagu.

I u Republici Srpskoj zakon koji regulira sektor privatne sigurnosti donesen je 2002. godine. U Brčko Distriktu zakon je donesen 2004. godine (točnije, prepisan je zakon RS-a s neznatnim izmjenama). Ovi zakoni, pored fizičke i tehničke zaštite, tretiraju i detektivsku djelatnosti, te daju pravo privatnim detektivskim agencijama da se bave istragama. Ipak, ni ovi zakoni nisu bez mana.

Prema članu 18, svaki drugi zaposlenik agencije u RS-u (maksimalno 50 posto zaposlenika agencije) može biti naoružan – ovo je najveća zamjerka spomenutom zakonu, jer, s jedne strane, ne postoji realna potreba za tolikim brojem naoružanih ljudi, a s druge strane, smatraju eksperti u ovoj oblasti, postoji opasnost od stvaranja potencijalnih paravojnih formacija.

Nažalost, privatni sektor sigurnosti naoružava veliki broj ljudi koji mogu biti ili neiskusni ili sa sumnjivom prošlošću, nerijetko ostavljeni bez ikakvog nadzora. Neki eksperti ističu i činjenicu da zaposlenici nisu dovoljno dobro plaćeni i da su s tim u vezi potencijalno skloni korupciji.

Paradoksalno, dok se Bosna i Hercegovina bori sa usklađivanjem domaćih zakona, u Europskoj uniji su se već javile inicijative za harmonizaciju zakona iz ove oblasti na nivou EU. Pokazalo se da trenutno postoji ''veliki disparitet u reguliranju rada privatnih sigurnosnih agencija u Europi''.

Prema Global Facilitation Network for Security Sector Reform, ''državne regulative privatnih sigurnosnih agencija (PSC) i njihovih aktivnosti često su slabe, nekad i ne postoje'', što rezultira ''slabim nivoom profesionalizma i usluga, a kao krajnji rezultat može imati i negativne posljedice po pristup pravdi i sigurnosti''.

Zbog ovih razloga institucije EU žele standardizirati zakonsku regulativu. Potreba standardizacije privatnog sektora sigurnosti nije samo briga EU članica; to je posebno važno za zemlje kandidatkinje kako bi izbjegle kasnije političke, ekonomske i društvene poteškoće po pristupu (CoESS, 1999).

Tri prethodno spomenuta, neusklađena bosanskohercegovačka zakona, reguliraju privatnu sigurnost na malom prostoru naše države. Takvo reguliranje uzrokuje svakodnevne probleme u radu privatnih agencija. Navedimo primjer transfera novca od, recimo, Brčkog, preko Tuzle, do Doboja, koji u samo stotinjak kilometara znači prelazak preko triju teritorija s različitom zakonskom regulativom.

Rješenje spomenutih problema mogli bismo tražiti ili u jedinstvenom zakonu na nivou države ili u usklađivanju postojećih zakona, u skladu s EU trendovima, a uz obaveznu kontrolu zakonitosti u radu privatnih sigurnosnih agencija.