Pamtite li ove zvukove?

Biti stanovnikom Mostara, ali i bilo kojeg drugog grada, u određenom vremenskom razdoblju znači suživot s nizom ljudi, građevina i zvukova. Svi znamo kako se vremenom ljudi mijenjaju, jedni odlaze, drugi stare i uozbiljuju se, treći umiru, a četvrti ulaze u legendu. Tako je svuda, pa i u Mostaru.

Zgrade se, pak, grade, žive skupa s ljudima, nadžive ih, ali i one često znaju, nagrižene zubom vremena ili ljudskim nemarom, ratom ili zemljotresom, nestati i ustupiti mjesto novima. Ostaju na razglednicama, starim fotografijama i u sjećanju suvremenika.

Najnoviji primjer je nedavno srušeni hotel Mostar, kojem je presudila „klasična rekontrukcija“. A nije on jedini je koji je „klasično rekontruiran“. Bilo kako bilo, i on ostaje živjeti na razglednicama i u sjećanju generacije kojoj je puno značio. Mlađi i oni koji dolaze ga neće pamtiti. Bit će im mrtva slika na papiru.

A što ćemo sa zvukovima? Njih zadržavamo snimanjem, ali teško da je netko snimio neke od karakterističnih zvukova koji su činili život u Mostaru, recimo, osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vjerujemo da ste ih i vi gotovo zaboravili,pa je red da ih se podsjetimo i izvučemo iz zaborava, barem na kratko.

Zvuk mlaznih aviona

Danas je veoma teško zamisliti da je Mostar nekad bio središte zrakoplovne industrije i da je danas neprepoznatljiva i opustošena tvornica VI Soko proizvodila vojne mlažnjake. O, da, istina je da je Mostar bio jedan od rijetkih gradova u svijetu koji se mogao pohvaliti činjenicom da jedan od vrhunaca ljudske tehnologije nastaje baš u tu. I ne samo da su se u Mostaru proizvodili avioni, nego su se tu školovali piloti. Kompletan tretman na jednom mjestu – tvornica Soko, „Avijatičarski most“, vojna zrakoplovna gimnazija Maršal Tito i vojni aerodrom u Ortiješu. Domaća varijanta Top Guna!

A zvukovi? Pa, svaki Mostarac koji je tada živio u gradu pamti svakodnevne prelete zrakoplova tipa Galeb G-2 rutom preko grada, na ne baš velikoj visini. Zvali smo to letom oko Huma. Pritom su zrakoplovi najčešće letjeli u formaciji po četiri u naletu, s tim da bi prvi par letio oko pola minute ispred drugog para. I stalno tako, uz prepoznatljiv zvuk Rolls-Royceovih Viper motora, koji se razlijegao mostarskom kotlinom.

Danas vam ovo izgleda kao nešto što bi strašno smetalo svakodnevnom životu, ali vjerujte svi smo bili oguglali. Nitko nije niti primjećivao svakodnevne prelete aviona. Bilo je to nešto tako uobičajeno za Mostar i tadašnji život u njemu. Bilo bi neugodnije kad ih nema. I doista - onda su jednoga dana preleti stali. I nastupila je tišina koju smo svi primijetili.

Tišina koja je nagovještavala zatišje pred buru. Tišinu si mogao rezati nožem! Počinjao je rat. Nakon toga više ništa nije bilo isto, pa su i zrakoplovi i tvornica istih zauvijek nestali iz Mostara. A s njima i karakterističan zvuk koji je bio dio mostarske svakodnevnice prije više od 25 godina.

Zvuk sirene

Kad ste zadnji put čuli prodoran zvuk sirene? Ne automobilske, nego one prave, takozvane sirene za uzbunu. Je li tako da je nema odavno? Nekad ju je imao svaki važan objekt ili gospodarski subjekt u gradu. Imao ju je i pokojni Rudnik mrkog uglja, imali su je vatrogasci, policija, Fabrika duhana, Soko, Aluminij...

Svaki haustor imao je na ulazu ovješen poster, odmah pored aparata za gašenje požara (provjerite imate li ga danas u haustoru! I poster i aparat!), a koji ni u snu nitko nije smio dirnuti. Na njemu su bili objašnjeni razni oblici zvuka sirene i što označavaju. Sirene su različito zavijale u slučaju zemljotresa, poplave,požara, atomskog napada ili rata. Ništa nas, je l', nije moglo iznenaditi!

Vatrogasci su, recimo, redovno palili sirenu u slučaju požara ili neke slične elementarne nepogode. Bio je to sustav uzbunjivanja i obavještavanja. Sirene su svirale svaki mjesec jedan dan u isto vrijeme, nekih pet minuta, a da bi se provjerio sustav uzbunjivanja. Svirale su i za četvrti dan petog mjeseca u godini, točno u 15:05 sati. Svake godine nakon 1980. Dvanaest godina kasnije počele su svirati puno češće označavajući opću opasnost. Došle su ratne godine. Sirene su postale svakodnevnica. Kao i granate.

Nakon rata utihnule su granate, ali i sirene. Nitko ne zna je li danas ijedna u funkciji. Sustav uzbunjivanja ne radi. Nema probi. Ne obilježava se četvrti dan petog mjeseca u godini, točno u 15:05. Nitko ne zna postoji li ijedna sposobna sirena u ovom gradu. Nema veze, jer ionako bi, uvjerili smo se za onog zadnjeg snijega, svirala kurcu. Danas nas ništa više ne može iznenaditi.

Zvuk šmrka u ponoć

Ššššššššššššššš.....ššššššššššššššš!!! Dobro, ne baš možda u ponoć, ali, vjerovali ili ne, Mostar je nekad bio grad čije ulice, barem one glavne, su se redovno prale skoro svake večeri. A pogotovo ljeti. To je bila kultura življenja za ovo danas! Scena koje se mora sjećati svaki Mostarac koji je živio u osamdesetima – vraćaš se iz grada, veseo i djelomično pijan. Možda sam, ili s rajom , ili s curom, a pored tebe ili pored vas lagano prolazi žuta FAP cisterna poduzeća „Parkovi i nasadi“, a radnici ispred cisterne šmrkovima polijevaju ulicu. To je bilo osvježenje u svakom smislu. Tada su još uvijek šahtovi u gradu bez problema gutali vodu, a Mostar bio jedan od najčišćih gradova u ovom dijelu Europe! Čak se i smeće odvozilo kasno uvečer.

Kasnije su „Parkovi“ nabavili i onu cisternu, zadnji krik tehnologije, što je sama polijevala ulice, imala je prskalice i naprijed i nazad i na bokovima. Danas nemamo ništa slično, jedino onog malog prdavca što je stigao kao neka donacija iz Njemačke prije skoro 20 godina.

A žutu FAP cisternu sam, meni se čini, vidio za vrijeme onog velikog snijega. Hrđava i izvučena kao zombi iz mrtvih, imala je ralicu naprijed.

Dozivanje s prozora i ispod prozora

U vrijeme prije mobitela i interfona, jedini način da dozoveš nekoga s petog ili osmog kata (i obratno, naravno!) bilo je dozivanje s prozora. Oh, ti zvuci, sjećate li ih se? „Majkoooooooo!“, „Maaamaaaaaaa!“, „Sineeeeeeee!“, „Bakooooooo!“. Ovako napisano na papiru izgleda kao neko seosko dozivanje s brda na brdo, ali zbilja je tako bilo.

Majka bi dovršila ručak, a malac, iako mu je rečeno da dođe u dva i pol, ostao bi zaigran u pijesku s prijateljima iz zgrade. I kako ga dozvati, rekli smo da nema mobitela, nego otvoriti prozor i zaderati se, naprimjer ovako: „Feđaaaaaaaaa, dolaziiii na ručak!“.“Feđaaaaa!“. A ovaj će odozdo: „Neka me još malo, mamaaaa, molim te!“. Odgovor je bio uglavnom: „Dolazi odmah, ohladi se! I nemoj da ti ja dođem dolje!“. A ako bi Feđa (isto tako i Ivica, Marko, Saša, Mario, Azer...) bio malo tvrdoglaviji, nisu bile isključene ni psovke, a u krajnjem slučaju i prijetnja šamarom. Pogotovo ako bi se na prozoru pojavio otac.

Iako je u to doba na snazi bio kućni red, često bi se djeca zaboravila, pa bi u vremenu od dva popodne do pet popodne, ispod zgrade neki obavezno dozivao na neki viši kat: „Mamaaaa, namaži mi šnitu, gladan saaaam!“. Ako ga mama ne bi čula, čuo bi ga sigurno predsjednik kućnog savjeta (obično najveći ters u zgradi, koji je svoju funkciju shvaćao kao da je predsjednik države!). I tu bi nastali problemi. Ili bi malog odmah poslao kvragu ili bi otišao očitati bukvicu roditeljima.

Kad malo bolje razmislim, dječja graja je bila zvučna kulisa tokom čitavog dana, osim, uglavnom, za vrijeme kućnog reda. Djeca su se igrala na igralištima između zgrada, lopte, gume, graničara, školice, trule kobile, ćorabake, žmure, limuna i naranče, a u dugim ljetnim noćima kikotala su se na ulazu u haustore, na stepenicama ili zidićima.

Danas imamo mobitele, ali nema više graje. Nema ni dozivanja, ali nema ni igre. Nekad se dozivalo za svašta. Muževi su dozivali žene da im bace s balkona ključeve koje su zaboravili, neku kesu ili džemper (koji bi obično onda tako bačen upao u balkon tri kata ispod!), djeca su dozivala da im se dobaci lopta ili puhaljka, majke su dozivale djecu da im siđu pomoći unijeti vrećice s namirnicama, a kone su dozivale kone. S prozora na prozor. Na kavu.

I na kraju, da saberemo - zvuk aviona, zvuk sirene, šištanje šmrkova i stalno dozivanje s prozora i pod prozore. Zbilja od tolike buke nije bilo lako živjeti, a?