Palica zbog ustaške, četničke, balijske majke i kredita

Dok političari jedan drugome na razgovore lete avionima, i dok se u klimatiziranim utvrdama politike u zemlji crtaju imena na ministarstvima, dok i jedan i drugi i treći narod viču da nije u redu, da su prevareni i jedni i drugi i treći, dok se invalidi hvale kako imaju manje primanja od stupnjeva pod kojim prosvjeduju, dok se nepravda pretvarala u pravdu, kriminal u poštenje, obećanje u laž, pendrek je na sarajevskom stadionu dijelio pravdu.

Samo će policija ispasti ispravna jer je radila po službenoj udaračkoj dužnosti uz psovanje majke da se lakše nacilja udarac.

Izazvani pjesmom i psovkama navijača, njih stočetrdesetdvoje, koje je pak izazvalo paljenje zastave njihova naroda nekada prije na tome stadionu, ali prije svega i želja da se krikne, pa kako god, policija je umjesto pristojne strogoće, na leđima skupine mladića koji prate Zrinjski na poluutakmicama polunogometne lige poludržave, trenirala svoje frustracije.

Jer, policajci bogovi zbog svojih oklopa, štitova i palica, iznervirani zbog svojih šefova, plaća, vraćanja kredita, nisu u stanju reagirati ispravno na provokacije pratioca kluba. Vjerojatno nikada dovoljo podvrgnuti testovima psihičke sposobnosti za biti čovjek s palicom, udaraju kao ludi.

Jedni će reći kako su mostarski navijači, od kojih je dobar dio bio maloljetan, zaslužili ono što su dobili. Oni će reći kako su kažnjeni zbog svojih pjesama. Sarajevski navijači reći će kako su, osim što ne znaju pjevati, pjevali ono što ne treba. I jedni i drugi bit će u pravu.

Mostarski navijači krivi su što nisu pjevali Odu radosti s tribina, a sarajevski navijači krivi su što su povicima 'udri' i 'ubij' naložili policiju kratkog fitilja pa da postanu gori nego huligani. Samo će policija ispasti ispravna jer je radila po službenoj udaračkoj dužnosti uz psovanje majke da se lakše nacilja udarac.

Oklopljen i poklopljen kacigom, stišćući u ruci palicu kako bi volio da može stisnuti svoju batinu, kreće dijeliti svoju pravdu jer zna da ne može prekršiti ovlasti.

Navijači nikada ne mogu biti u pravu. Tribine su mjesto za pražnjenje frustracija iako velika većina ''tribinaša'' mora smisliti frustraciju da bi se istresla. No, žalosno je da ''organ reda i mira'', čovjek koji uvodi ''red'' na poluulice i polutribine jadne zemlje, s palicom u ruci svoje frustracije liječi na leđima polupijanih i polusvjesnih galamdžija.

Postoje pravila, a svakako ni jedno pravilo ne nalaže policajcu, kojeg roditelji pretučenog polunavijača plaćaju porezima, ako rade, da svoje jade liječi palicom i psovanjem majke. Bez obzira je li ona balijska, četnička ili ustaška. Ostali su i po ovom pitanju zanemareni.

Što bi isfrustrirani polunabildani policajac uradio da su s tribina počele psovke na Čovića, Tihića, Lagumdžiju, Dodika, Inzka, platformu, vladu, zavod za zapošljavanje, javnu kuhinju, podjeljenu državu, ministarstvo koje ne priznaje biljke kao dio poljoprivrede? Bi li to izazvalo u njemu bijes? Bi li ga to natjeralo na treniranje strogoće na leđima? Jer to su ljudi zbog kojih je njegova plaća takva, zbog kojih je, osim u sindikatu policije i u udruzi oštećenih žiranata. Ne bi. Oklopljen i poklopljen kacigom, stišćući u ruci palicu kako bi volio da može stisnuti svoju batinu, kreće dijeliti svoju pravdu jer zna da ne može prekršiti ovlasti.

Ovako, dok svatko u svojoj glavi, iznad kravate, ispod kacige ili ukrašenoj razjapljenim ustima od navijanja kroji pravila radit će pendreci i po leđima i po malom n u iluziji što se zove normalna država.

 * Članak preuzet s portala Bitno, uz pismeno odobrenje autora.