Pad linije Grün

Kraj II. svjetskog rata u Mostaru je dočekan 14. veljače 1945. Njemačke snage širom Europe su već bile u rasulu, a njihov primarni cilj je bilo povlačenje sa zauzetih teritorija kako bi se barem djelomično usporilo napredovanje Saveznika.

Početkom 1945., Mostar je, uz Knin, bio važno strateško uporište „Zelene crte“ koja se protezala od srednje Dalmacije preko Hercegovine, Crne Gore dalje na istok. Ovaj potez je bio glavna ruta u povlačenju njemačkih jedinica iz Armijske grupe E koja se u daljnjem toku rata trebala suprotstaviti Crvenoj armiji.

Partizanske jedinice su već početkom prosinca 1944. zauzele Knin u kojem je bilo smješteno 20 000 vojnika, pripadnika 15. brdskog korpusa Wermachta, Dinarske četničke divizije pod vodstvom Momčila Đujića i 6. i 7. ustaškog zdruga djelomično popunjenih s domobranima.

Mostar je, NOP-u, preostao kao slijedeća točka u prekidanju Grün linije.

Padom Knina, Hitler naređuje uspostavu novih koridora za povlačenje snaga Armijske grupe E na relaciji Mostar-Višegrad-Drina-Ilok, te Mostar-Sarajevo-dolina rijeke Bosne-Slavonski Brod. Kao dio oba koridora, Mostar je imao važno strateško značenje i za njemačke, i za partizanske snage.

U očekivanju partizanske ofenzive, u Mostaru je formirana obrana čiji je temelj činila 369. legionarska „vražja“ divizija. 369. je formalni nasljednik nekadašnje dobrovoljačke jedinice iz Hrvatske i BiH koja se pod njemačkim zapovjedništvom borila u Staljingradu gdje je pretrpila teške gubitke, o čemu je Bljesak već pisao. Osnovao ju je njemački general i bivši vojni savjetnik Čang Kai-šeka Fritz Neudholdt 1942. godine. Iako su pri osnivanju 369. divizije većinu kadra činili dobrovoljci iz Hrvatske i BiH, 369. s početka 1945. je bila uglavnom popunjena njemačkim vojnicima.

Potporu 369. diviziji je davalo i 5 bojni 9. ustaškog zdruga. te talijanska fašistička legija „San Marco“.

„San Marco“ je ostatak nekadašnjeg MVAC-a (Milizia Volontaria Anti Comunista) koju su talijanske snage osnovale prije kapitulacije kako bi smanjile broj poginulih Talijana u borbi protiv partizana. MVAC je osnovao talijanski general i šef Musolinijeve tajne službe Mario Roatta sporazumom s Antom Pavelićem iz 1942. U sklopu MVAC-a su djelovali četnici koji su se slobodno mogli kretati teritorijom NDH pod talijanskim interesnom zonom. Ova jedinica je u Sloveniji bila poznata i kao „Bela garda“, a sačinjavali su je uglavnom Slovenci. Početkom 1945. u Mostaru, većinu legije „San Marco“ su činili talijanski dobrovoljci.

Ono što Mostarsku operaciju čini zanimljivom je i činjenica kako se među partizanima nalazilo i tristotinjak Talijana koji su se u Mostaru sukobili sa svojim sunarodnjacima.

Tijekom studenog i prosinca 1944. obrana Mostara je pojačana izgradnjom dodatnih bunkera, postavljanjem mina i bodljikave žice. Pošto su partizanske snage uglavnom bile koncentrirane zapadno od Mostara, tako su i najjača utvrđenja i barijere bile postavljene u selima Međine i Miljkovići, te na brdima Varda i Mikuljača.

Partizani su prema Mostaru uputili 9. diviziju 8. dalmatinskog korpusa, pojačanu 29. hercegovačkom divizijom i dijelom 1. tenkovske brigade opremljene tenkovima Stuart M3. Štab 8. dalmatinskog korpusa su činili zapovjednik Španac Petar Drapšin, njegov zamjenik Petar Bogdan-Peko, načelnik štaba Ante Biočić-Toni i politički komesar Boško Šiljegović.

8. dalmatinski korpus je poslan u zapadnu Hercegovinu, kako bi se ublažio otpor lokalnog stanovništva prema partizanima. Sačinjavalo ga je 87% Hrvata, uglavnom iz Dalmacije.

Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg, u kojem se, između ostalih, nalazilo i preko 300 pripadnika njemačke vojske s teškim naoružanjem.

Široki Brijeg je oslobođen 7. veljače 1945. napadom iz nekoliko pravaca – Kočerina, Goranaca, te zauzimanjem prometnice prema Mostaru.

Njemačko-ustaško-talijanske snage su potom raspoređene na pravcu Hum-Kobilovača-Miljkovići-Varda-Gornja Jasenica, s isturenim položajima u Uzarićima i Knešpolju. Mostarsko blato je u tom razdoblju bilo poplavljeno i neprohodno.

Partizanske snage su već ranije bile u Metkoviću, Vrgorcu, Čitluku i Ljubuškom, ali 369. divizija privremeno zauzima Čitluk i Ljubuški 27. siječnja 1945. Ovi napadi su ubrzali odluku NOV-a o zauzimanju Mostara. Glavni pravac napredovanja partizana je išao iz Širokog Brijega prema Mostaru, u tri kolone: Bile – Goranci – Vihovići, Jastrebinka-Cim, te Dobrič-Ilići. Rezervni pravac je išao iz Čitluka prema Vardi, dok je tenkovska brigada djelovala na cesti Knešpolje-Mostar.

Već ranije, tijekom studenog i prosinca 1944., partizani su vodili žestoke borbe na području južno od Mostara, u selima Buna i Hodbina, s ciljem zauzimanja prometnice između Mostara i Nevesinja, u kojem su također bile raspoređene jake njemačke snage.

Istovremeno s ofenzivom na Mostar, partizani napadaju i Nevesinje. Najžešće borbe pri ulasku u Mostar su se vodile na brdu Mikuljača. 

8. korpus uspijeva ući u sam grad, a njihovi neprijatelji se prebacuju na istočnu obalu Neretve. 

Njemačka vojska je bila u rasulu – pukovnik Wetzel izvršava samoubojstvo u Bišini kod Nevesinja, kao i major Becker, zapovjednik garnizona u Mostaru koji se ubija ispred zgrade komande – hotela Neretva. Ulaskom partizana u Mostar najžešće borbe se vode upravo u centru grada, oko hotela Bristol i Neretva. Mostovi u Mostaru su bili minirani i predodređeni za rušenje. Djelovanjem partizanskih diverzanata, uključujući i domobranskog časnika Grgu Papca, eksploziv je uklonjen s mostova. Prelaskom partizana na istočnu obalu Neretve, počele su žestoke ulične borbe s jedinicama koje su čuvale leđa njemačkim snaga pri povlačenju u Bijelo Polje, i dalje prema Sarajevu.

U samo tjedan dana, partizani su oslobodili tri važne točke njemačkog povlačenja: Mostar, Široki Brijeg i Nevesinje, što je ubrzava napredovanje Saveznika u Srednjoj Europi.