Pa, dokle više?

O mostarskim rupama već su ispričane mnoge priče, gotovo da nema dana da 'ne zine' neka nova. Na asfaltu koji je zakrpljen k'o dječje pantalone i koji većinom vuče podrijetlo još iz dana samoupravnog socijalizma odvija se naš život.

Čak i onaj asfalt koji je navučen nakon rata danas izgleda kao njegov stariji rođak iz doba Jure, pardon Juge, što i ne čudi, ako znamo da je kvalitet radova u nas na desetom mjestu.

Možemo mi o rupama nadugo i naširoko, ali malo tko na to reagira. Stanari i čitatelji portala s vrha Avenije ponovno su i danas skrenuli pozornost, ali džaba ...

Gradska (samo)uprava uglavnom više i ne obećava, i sama svjesna da se do sada nije uradilo previše, i da ljudi više ne 'guglaju' njihova obećanja. Ono malo na Rondou i oko Rondoa tek je mala kap u moru mostarske devastirane infrastrukture i sve što je tamo urađeno nije nikakav podvig, nego nešto sasvim normalno za grad koji hoće biti Grad.

Treba glasno i jasno pozvati sve kojima se ovo dogodi da tuže nadležne. Pogotovo one koji će u budućnosti naletjeti u mračnoj ulici na ovakvu crnu rupu. I Grad i Vodovod i sve koji mogu stati u kraj ovoj pošasti treba pritisnuti. Svi se skupa ponašaju kao da su rentali ovaj grad, kao da su ga dobili na posudbu na jedno 30 godina, pa kao unajmljen stan, ne paze i boli ih briga što sve propada.

Jedino ako se pokrenu institucije i stane na rep lopužama koji u opasnost dovode sve građane i otvaraju nam gnjusno i bezobrazno vrata podzemlja možemo se nadati da sutra i vaši najmiliji neće nastradati, slomiti nogu, glavu, vrat. A onda će biti kasno. Možemo se mi praviti da se sve ovo događa nekom drugom ...